Dr. sc. Helena Alfirević Arbutina, dipl. ing. arh., već je u osnovnoj školi znala da želi biti arhitektica. Kako je tekao njen put od uređivanja vlakova do nagrade za najljepšu kuću u Hrvatskoj, ispričala je našoj urednici. 

Helena, zašto ste izabrali arhitekturu?

U 5. razredu osnovne smo imali na satu likovnog kojeg sam uvijek jako voljela, kao i matematiku, imali smo jednu monografiju o Zagrebu i trebali smo odabrati jednu neku sliku, panoramu Zagreba koju ćemo nacrtat. Ja sam odabrala od Vitića kockicu koja me jako oduševila sa svojim proporcijama, ispred nje su bili nekakvi prekrasni makovi i nacrtala sam tu sliku.

I stalno sam zapravo doživljavala arhitekturu oko sebe, fascinirala me zgrada Vatroslava Lisinskog, koncertna dvorana, znači ta kockica što sam rekla, općenito, zgrade po Vukovarskoj. Vidjela sam da to puno više doživljavam od svojih prijatelja i tad sam već rekla da želim studirat arhitekturu. 

I nakon fakulteta, koji su bili prvi projekti koje ste radili?

To je isto bilo vrlo zanimljivo jer sam uvijek maštala da ću radit nekakve grandiozne projekte, naravno, kao i svi arhitekti, još kao dijete sam se čak urbanistički htjela pozabavit ovim naseljem Brezovica, koji nema puno sadržaja i onda dalje s arhitekturom i onda me zapalo zapravo prvo zaposlenje kao pripravnika u tvornici željezničkih vozila Gredelj na razvijanju interijera vagona koje tad uopće nije imalo tu disciplinu unutar tvornice riješenu. To mi je s jedne strane bio izazov da pokrenem nešto novo, a s druge strane sam se pitala pa ipak se neću bavit, kao pravom arhitekturom. Međutim, našla sam puno zadovoljenja u tom radu jer baš ono, sve sam pokrenula iz temelja, poslije sam oformila i tim. 

Kad sam se godinama bavila tim uređenjem vagona, ja sam paralelno zapravo honorarno radila za neke druge projektantske kuće, arhitekte kao vanjski suradnik, jer sam htjela imat doticaj sa strukom i sa druge strane sam htjela čim prije doći do ovlaštenja, što sam i uspjela. 

Kad sam rodila sina, tad se pokazalo da je zapravo teško bit na tri kolosijeka, odgovoran na svom redovnom poslu, bit vanjski suradnik i super mama i onda sam vidjela da ću morat napravit nekakve odabire. Kako sam kontinuirano radila sa osječkom tvrtkom kao vanjski suradnik još od 2000.-te, onda su mi stalno nudili da prijeđem kod njih i na kraju sam se, krajem 2008 i odlučila na taj potez. Tamo sam baš radila big scale projekte, shopping centre, tvornice, višestambene zgrade.   U to vrijeme sam bila i glavni projektant na IKEA-i. 

Nakon tog super iskustva, na tako jednom velikom projektu sam zapravo shvatila da mene ipak najviše privlači projektirat obiteljske kuće, da je to ono što me nekako iskonski pokrenulo u cijelu tu priču. 

I evo, od 2013. uspješno funkcioniram, tako da, bavim se uglavnom projektiranjem obiteljskih kuća, manjih nekakvih hotela, uglavnom turističkih tih stancija, uređenjem interijera, a po potrebi za te nekakve veće projekte sam i dalje na raspolaganju bivšoj tvrtki. 

Jel bi rekli s obzirom na cijeli taj put i zaista bogato iskustvo, da je projektiranje obiteljskih kuća ispunjenje vaših snova?

Zapravo, da. Jer svaki posao ima neke svoje izazove, ali vjerujte mi da na kraju, mislim sa 50 posto svojih klijenata ostvarim baš ono dobar prijateljski odnos. 

A kakav je vaš osjećaj kad uđete u tu kuću koju ste napravili?

Na kraju, kad je sama kuća gotova i kad usele u nju, nema mi boljeg feedbacka nego kad vidimo koliko su zapravo zadovoljni životom u toj kući i uvijek me pozovu na neku večeru, čak prespavat i tako da to baš bude lijepo iskustvo. 

Bilo je situacija kao recimo sa tom kućom O4 gdje je stvarno sve bilo po projektu i to je bilo ono, wow, to je to i baš sam prezadovoljna i onako, vidite da ste ostavili neki trag, konkretno na toj kući jer dan danas ju obilaze studenti arhitekture u svom studijskom putovanju kao dobar referentni primjer. 

A nažalost, bilo je i primjera gdje se ta arhitektura jer nas opet ne štiti  dovoljno kao struku ni komora ni ministarstvo, na neki način izvitoperila. 

Kuća koju obilaze studenti arhitekture je kuća koja je svojedobno bila proglašena za najljepšu kuću, čime je bila inspirirana?

Kuća O4 u Osijeku je bila zapravo inspirirana sa tri oraha koja su bila na parceli, već su bili velika stabla, ja sam gledala kako bi ih sačuvala.

Sami investitori su isto voljeli te orahe i tu nekakvu poveznicu, tako da sam napravila tlocrt da se ti orasi zapravo sačuvaju, u procesu gradnje su se oni razboljeli pa su investitori bili spremni angažirat stručnjake koji su injektirali, liječili ta stabla i oni dan danas super egzistiraju. Kasnije smo taj motiv primijenili i na samoj fasadi, sa trespa pločama sa uzrocima od oraha i u kući smo u interijeru u kuhinji iskombinirali da opet ima kombinaciju bijele boje i oraha, dakle da nije pretamno i da se to nekako dobro uklopi. I same stepenice koje vode na galeriju, koje je vrlo bitan element te kuće jer gleda na prekrasnu Dravu, su isto tako obloge od oraha napravljene na stubama. 

Osim tog projekta, koje bi projekte izdvojili da su vam nekako ostali kao najdraži ili na koje ste najponosniji? 

Jako volim sad jedan projekt koji bi se tek trebao počet ovog radit u Osijeku, to je isto jedna rekonstrukcija kuće u Osijeku, sad ispadne baš spominjem osječke primjere.

Radim sad jednu rekonstrukciju, isto dobivena je građevinska dozvola u Zagrebu na Zelenjaku, dosta sam ponosna i na tu kuću i tu su jako bili osviješteni investitori, dobro je kad vam dopuste da ih malo educirate, ali ipak trebaju i oni sami ući u cijeli proces sa određenim nivo sviješću da bi to mogli prihvatit. Dobila sam ove godine Big See Award, nagrada je bila uručena u Ljubljani, to su bile tri vile u Ražnju kod Rogoznice. 

Stan od 115 četvornih metara uređen je u skladu s pogledom na zaljev u istarskom Rapcu, a arhitekt je na vrlo pametan način uspio duplicirati taj predivan pogled.  

“Boje su uglavnom nježni tonovi, znači neke toplije bež boje, ali i kontrastnije ove smeđe koje možete vidjeti u detaljima, kao i detalji metala i crne boja koja se nalazi u samom interijeru. 

Htio sam postići jednu ugodnu atmosferu, to je bilo glavno. Znači, ne pratiti isključivo trendove, nego u biti stvoriti jednu atmosferu u kojoj će se netko osjećat ugodno i opušteno.”, pojasnio je vlasnik stana, dipl.ing.arh. Robert Dragogna

Neustrašivom korištenju tamne boje na ponekim zidovima i kuhinjskim frontama savršeno kontriraju bakrena zrcala.  Vlasnik pojašnjava kako se želio istaknuti pogled i tako se duplicirati – da se on odražava u ogledalu preko puta.

Polica koja odvaja blagavaonu od dnevne sobe

Blagovaonski stol okružen je stolcima čiji dizajn datira iz 1968. godine, a vrlo posebna polica odvaja blagovaonu od dnevne sobe. 

“Polica je u biti u centru prostora, kablovi su provučeni kroz samu policu, izvod za samu televiziju i sve ono što je potrebno je iz poda i ta polica ima dva trika, jedan je da je korištena televizija frame koja je u biti jako tanka i kad se gleda bočno znači nema cijelog onog dijela koji inače televizije imaju i polica se u ovom centralnom dijelu može okretati tako da se može gledati i iz dnevnog boravka i ovdje iz blagovaone.”, pojasnio je.

Stolarija koja ističe ljepotu lokacije

Osim fantastičnih stilskih trenutaka, odmah očarava pogled na zaljev zbog čega je izabrana  stolarija koja dodatno ističe ljepotu lokacije. 

“Birane su staklene stijenke koje smo u suradnji sa tvrtkom Roplast u biti izabrali smo iz asortimana Deceuninck i birane su zato jer su one prvi na neki način uspjeli u PVC stolariji proizvesti onaj efekt aluminijske stolarije, pravilnih čistih linija. Naravno, tu se niže i kvaliteta koja dolazi s time, ali moram priznati, prvenstveno je to bila estetika. 

Pragovi su ravni zato jer je to najjednostavnije što se može napraviti i najfunkcionalnije. Učinjeno je na taj način da je na vanjskom dijelu terase podignuti pod u drvenim panelima i na taj način se poravnalo recimo kota između unutarnjeg i vanjskog prostora. “, zaključio je.

Dina Matić, voditeljica marketinga tvrtke Deceuninck, dodaje: “Nama je cilj biti pouzdan partner našim kupcima, odgovoriti na sve zahtjeve tržišta i pružiti najbolju uslugu. Upravo zato Deceuninck PVC profili ističu se ne samo svojom kvalitetom nego i različitim izvedbama dizajna tako mogu odgovoriti svakom stilu gradnje. Bilo da se radi o industrijskom, tradicionalnom ili klasičnom. I također naši profili mogu doći u 57 različitih boja. Kako bi to osigurali našem tržištu, prošle godine smo u Donjoj Bistri nadomak Zagreba otvorili proizvodno poslovni pogon za laminaciju profila koji je ujedno i najveći u ovom dijelu Europe. Tako da iz tog pogona možemo odgovoriti na sve zahtjeve naših kupaca ali i tržišta.”. 

U ovom je stanu teško ne zaljubiti se u umivaonike…

“Umivaonici su moja tako strast i zato sam birao u biti u svakoj kupaonici jedan drugačiji umivaonik. U prvoj je onaj samostojeći visoki, u ovoj je neki koji je kao isklesan iz jednog komada kamena, tako da se i zašto ne i u kupaonici daje neki poseban štimung.”, zaključio je vlasnik stana.

Predivan pogled na zaljev savršeno potkrijepljen profinjenim dizajnom koji se prelijeva se iz prostorije u prostoriju ovaj stan čine neodoljivim. 

deceuninck.hr