Dejan Kljun (1979., Rijeka), likovni je umjetnik iz Zagreba. Školu za primijenjenu umjetnost
završio je u Rijeci, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2004. u klasi
profesora Mire Vuce. 2021. završava doktorski studij kiparstva u Zagrebu na temu „Objekt
izvan prostorne perspektive — metafizika umjetničkog objekta“. Bavi se restauracijom,
kiparstvom i slikarstvom. Nekoliko puta je nagrađivan na skupnim izložbama u Hrvatskoj.
Član je HDLU-a i HZSU-a. Višestruko je izlagao od 2003., a restauraciju aktivno obavlja od 2006. Iako je akademski kipar, slikarstvom se bavi od 1999. i preferira ga zbog jednostavnijeg
izražavanja.

Možete se sjetiti kako ste započeli svoju slikarsku karijeru, a kada i kako ste se počeli baviti prodajom slika?

Počeo sam s idejom da je slikarstvo ipak ono što je moj posao, bez obzira na to što sam kipar. Kiparstvo mi je pri upisu na Akademiju bilo jednostavnije jer sam bio kipar i u primijenjenoj, pa sam više vjerovao da ću ući na Akademiju… Bojao sam se da možda neću upasti.
Međutim, slikarstvo mi je uvijek bilo nekako želja, tajna želja i od uvijek sam volio crtati i slikati. Ali mi je ono (slikarstvo) bliže danas nego kad sam završio Akademiju i kiparstvo.
Uglavnom, početak je bio jako težak, nakon Akademije sam krenuo sa stolarskim poslom, tu sam ja krenuo raditi nekakav namještaj, masiv, vrata, što, ne znam što, sve. Već sam ja imao iskustva sa stolarijom, i dobro je bilo, neka lovica je sjedala i tako dalje, međutim, vidio sam da
moram slikat. Vidio sam da me to interesira, da me jednostavno interesira velika forma, ekspresivni izraz i tako dalje. Manje više sam radio male formate tada, ali sam našao jednu rupu u tom našem sistemu – da ipak treba napraviti veće formate, i tako sam ja počeo sam sebi napinjati platna. Kako sam radio u stolariji nije bilo problem, sklepat letve, nategnut platna, impregnirati ih i krenut s bojama.

Nakon nekog vremena shvatio sam ono što tržište traži, da trebaju te jake ekspresivne boje, široki potez i tako dalje, da toga nema.

Nakon Murtića se zapravo nitko ozbiljno toga nije uhvatio. Ja sam tu uletio bez potpisa, znači gledao sam to kao robu, mene je iz početka uopće nije fasciniralo sve to s galerijama, gdje ćeš se progurati, hoćeš dobiti nekakvu nagradu, zapravo samo sam pratio srce. Uspio sam, krenule su se prodavati slike.

Kako ste tada dolazili do svojih kupaca?

Oni su došli do mene. Nekim čudom su oni dolazili do mene, nikakav marketing, nikakav
manager, nikakve galerije, ništa. Možda sam se na sajmovima pojavljivao, u smislu da sam
prezentirao. Ljudi bi došli, ja bih im ispričao što radim. Radim nakit, radim scenografiju, radim ovo, radim ono… Njima je to sve bilo dobro, ali sam ih usput i izlagao. Prijavljivao sam se u početku na sve moguće natječaje za galerije u sklopu HDLU-a i ove druge, samostalne, i tu sam dobio tih par termina koji su bili dobri. Napravio sam dobre izložbe i tih par izložba su me raketirale van orbite u smislu da sam dobio puno pažnje, pojavio sam se u tom jednom čudnom krugu ljudi gdje su svi bili izlizani.

Savršena slika za svaki životni prostor

Možete spomenuti jednu od tih izložba koja vam možda ostala najviše u sjećanju?

Aha, to je bila kiparska izložba u Galeriji VN. Da, kiparska izložba i cijelu galeriju sam obložio s tom glinom. Takva je bila ideja, ja sam to njima doslovno nacrtao dan prije roka i posla, bili su svi oduševljeni i tu sam upoznao Sunčicu Ostojić i ekipu iz Kontejnera i vidio sam da zapravo u stvari to što ja radim, uopće nije fora. Tradicionalno slikarstvo, kiparstvo, nisu ono što se traži, bar u tom krugu, nego da treba ići konceptualno, ono, s idejom. Prvo ideja, pa onda izvedba. Međutim, ok, taj dio sam izgurao, bilo je još divnih izložbi, bilo je prvih nagrada, sjajnih radova itd.

I to je tako, paralelno s tim sam slikao, slikao, slikao, dok nije došlo do toga da se slike stvarno
prodaju ozbiljno, znači da moram kupiti kubik letva, napiti platna, raditi serije po 10-20 slika.
O cijenama neću govoriti, cijene su iz početka bile kako se dogovoriš, ne može ti diktirati format ili način, slika je slika, može biti mala sličica, da ima nešto posebno u njoj, da ju ne želiš prodati, ili da ima toliko vrijednosti da ju ne možeš procijeniti. A ima i slika koje su dekorativne, koje spadaju u nekakav okvir razumne cijene koje možeš dati, na primjer taj format od 160 puta 125… Zamisliš ga na zid, zamisliš jednu prosječnu obitelj, hrvatsku, ili možda bolje stojeću, koliko bi oni odvojili za tu sliku, i to je uglavnom negdje oko tisuću eura.
Ja sam tada išao možda malo ispod cijene, a sad već moram i više naplatiti jer sam u među vremenu osim statusa i doktorirao i uložio puno u sebe i svoj rad. A onda s druge strane, morate pratiti generalno cijene na tržištu.

Što mislite kako ljudi konzumiraju umjetnost u Hrvatskoj?

Uglavnom ima sjajnih ljudi, Hrvata ili one koji žive ovdje, koji prate umjetnost, koji se interesiraju. Znači, stvarno sam bio fasciniran sa nekim kupcima koji su toliko dobro analizirali, toliko su znali ući u slikarstvu da se pitaš ono, dobro, odakle je sa njemu toliko znanje? Ili kako je moguće da… Mogu govoriti grupno, nije bio slučaj, bilo je na desetke, ne mogu reći na stotine, ali na desetke slučaja gdje su ljudi veliki ljubitelji, poznavatelji umjetnosti, kupuju, konzumiraju itd. A ima taj sloj koji apsolutno ništa ne kuži.

Jednostavno, umjetnost je za njih, ne zato što njih to ne interesira, nego ih je žrvanj života doveo do toga da oni nemaju percepciju o tome.

Što se tiče tržišta, ono je malo, pogotovo nama, ja više nisam tako mladi umjetnik, ali mladima je dosta uskraćeno. Ovisi se o institucijama, ovisi se o društvu u kojem se krećeš itd.
Hoće li te neko gurnuti, ili neće. Tako da, dosta je to sve skupa komplicirano. Dosta je teško danas živjeti kao umjetnik u Hrvatskoj.

Ali mislim da ni vani nije drugačije, samo što ima više kapitala, veća je količina ljudi iz srednje klase, koji se to mogu priuštiti, veći je interes, pa onda svako si može nešto pokriti. Ali kod nas ima jako puno umjetnika, pogotovo mladih, imamo sada akademije doslovno u svakom manjem gradu, što nije dobro, ali ok. Dobro je možda za kadar koji se tamo zaposli, pa neko prima plaćicu itd.

Sve ima svoje. Ali ja sam uvijek za to da se specijalizira, da imamo deset specijalaca koji su negdje u svijetu, gdje se guraju se negdje po bitnim izložbama, pa da nešto donesu ovdje, nego da je to raspršeno na stotine patuljaka koji trčkaraju okolo i traže zlata.

View this post on Instagram

A post shared by Dejan Kljun (@kljundejan)

Možete li reći da postoje trendovi u slikarstvu, i kako se vi s tim trendovima nosite?

Mislim, ja sam potpuno van trenda. Mene zanima lirska apstrakcija, to je ono u čemu sam našao ljubav, općenito apstraktno slikarstvo koje stalno otvara nove mogućnosti. A trendovi, ove koje ja vidim, oni su ni, kako bih rekao, slatkasti – ne bih rekao kičasti, zato što kič je sve ono što je dopadljivo, ima tu i nekakvog bad paintinga, ima ekspresije, ima hiperrealizma, svega, ali svega već viđenoga i možda čak i izlizanoga, tako da ne bi se tu “štel mešat”. To je jedno područje koje diktiraju ti centri umjetnosti, oni koji se s tim bave, koji ostavljaju to s strane, žive od toga, znači s tim mešetare.

A mislite li onda, da postoje neka korelacija između biznismena i slikara – kakve to veze ima?

Ja bih rekao da prosječan slikar treba napraviti jednu izvrsnu sliku godišnje, i onda imati adut u ruci, ali svakako bez nekakvog znanja o poslovanju, u smislu bavljenja financijskim sistemom i tako dalje, a ja meni to ne zanima, ja to radim iz ljubavi, ali kad dođe trenutak da moram zaraditi lovu, onda se obučim u bijelu košulju, stavim si cipelice, ušminkam se i onda moram glumiti. Po meni je puno teže raditi s ljudima, puno je teže raditi s financijama, gdje je glava ti je na panju cijelo vrijeme..

View this post on Instagram

A post shared by Dejan Kljun (@kljundejan)

Gdje se danas mogu vidjeti vaši radovi? Imate li neku web stranicu preko koje kupci mogu kupiti vaše radove?

Art Zagreb je sigurno mjesto gdje sam već nekoliko godina i gdje se jedino izlažem jer sam shvatio da me ne treba biti posvuda. Pa ne znam, evo sad je u hotelu Akademija, gore iznad Tkalče, tamo su mi postavljene slike i to već dugo jer je Ravnateljica odlučila neku ostanu, rekla je super su tkogod do u hotel, oduševljeni su s tim slikama.

Hvala vam puno na ovom ugodnom razgovoru!

Kad pomislite na Portugal, šarene pločice odmah vam padnu na pamet, zajedno s hranom, plažama i, naravno, surfanjem u Portugalu. Dakle, ako želite saznati više o ovoj prekrasnoj tradiciji portugalskih pločica, nastavite čitati!

Portugalske pločice ili azulejosi

Pločice su veliki dio portugalske povijesti, i te dvije stvari su zapravo neodvojive. Portugalske pločice dolaze u raznim oblicima, izrađene su od keramike, te su oslikane i glazirane kako bi izdržale vremenske uvjete i habanje. Međutim, to nisu samo obične pločice; one su važan dio portugalske kulture i tradicije.

View this post on Instagram

A post shared by Viúva Lamego (@viuvalamego1849)

“Azulejos” je portugalska riječ za pločice. Njeno podrijetlo je arapsko, a znači “mali uglačani kamen“.

Možete ih doslovno vidjeti posvuda, od crkava i samostana do jednostavnih kuća. Te su boje bile vrlo moderne u doba velikih geografskih otkrića (od 15. do 18. stoljeća). Također su povezane s orijentalnim porculanom i imaju nizozemski utjecaj (Delftska plava). Osim toga, plava boja smatrala se sinonimom za moć i bogatstvo, zbog čega ih lako možete pronaći na važnim spomenicima diljem zemlje.

Tehnička strana njihove proizvodnje je vrlo specifična, a glavna karakteristika je dugotrajnost koju nude konačnom proizvodu, zbog čega su gotovo sve zgrade u Portugalu ukrašene pločicama.

View this post on Instagram

A post shared by annepaulart (@annepaul2103)

Ove pločice želimo! Ručna izrada i posebna glazura oduševljavaju ljepotom

Povijest kroz pločice

Porijeklo azulejosa vuče korijene iz maurske tradicije. Sama riječ “azulejo” dolazi iz arapskog jezika, od riječi “al-zulayj”, što znači polirani kamen.

Mauri su donijeli ovu tehniku izrade keramičkih pločica u Portugal tijekom srednjeg vijeka, no njihov najveći procvat dogodio se tijekom 16. i 17. stoljeća pod utjecajem talijanske renesanse i nizozemske umjetnosti.

U početku su se portugalske pločice koristile unutar većine zgrada. Budući da su ih kupovale samo bogate obitelji, razumljivo je da ih nisu toliko koristile na vanjskim dijelovima. S vremenom je postojala tendencija da se pločice koriste u gradnji svake zgrade, pa ih je danas moguće vidjeti gotovo posvuda. Sama dekoracija ovisi o umjetniku, arhitektu ili graditelju zgrade, jer kuću možete ukrasiti jednakim, obojenim uzorcima ili umjetničkim djelima. S obzirom na to (i viđeno!), većina ljudi gradi uzorke i ukrašava svoje kuće vrlo geometrijskim dizajnom. Međutim, budući da pločice mogu ispričati priču, često se na crkvama i samostanima mogu vidjeti detaljni murali. Primjerice, slika ispod prikazuje crkvu u centru Porta (na sjeveru Portugala) poznatu kao “Igreja do Carmo”.

View this post on Instagram

A post shared by Sara Helen Santini (@santinisarah)