Arhitektura i dizajn
Budućnost razvoja nekretnina u Hrvatskoj
Projekti urbane regeneracije na brownfield lokacijama, najčešće lokacijama u blizini centra grada, uzrokovani su brzim širenjem gradova. Lokacije koje su početkom 20. stoljeća bile na periferiji, na kraju stoljeća našle su se u centru grada.

Brownfield lokacije su zemljišta na kojima se najčešće nalaze stari industrijski kompleksi koji više nisu u funkciji ili industrijski kompleksi čije se premještanje planira na primjerenije lokacije. Kada se takve površine prenamijene u nove projekte razvoja nekretnina, na njima se sagrade stanovi, uredi, trgovine, kulturni i ugostiteljski sadržaji, zdravstvene institucije i slično, možemo reći da je u pravilu uvijek riječ o projektima zelene, odnosno održive gradnje, jer se na taj način “štede” prirodne, odnosno neizgrađene površine.
Dio održive gradnje
Urbana regeneracija na brownfield lokacijama usko je povezana s pojmom zelene, odnosno održive gradnje. O čemu je tu riječ? Prema rječniku koji je objavljen na službenoj stranici European Conference Ministers Responsible for Spatial/Urban Planning (CEMAT), udruženja koje okuplja europske prostorne planere i urbaniste i čiji je član Udruga hrvatskih urbanista, brownfiled zemljište je zemljište koje je nekada (prije) korišteno za industrijsku namjenu ili određenu komercijalnu namjenu i koje može biti kontaminirano niskom koncentracijom opasnog otpada ili zagađenja i ima potencijal da bude ponovno korišteno nakon što se očisti.

Pored navedenog, pojam brownfield zemljišta koristi se i za sagrađena zemljišta čije su zgrade iz nekog razloga zastarjele, ali zemljište nije onečišćeno. Nažalost, u hrvatskom jeziku ne postoji jedna riječ koja bi opisala taj pojam, pa je u ovom tekstu korištena engleska riječ brownfield.

Može se reći da su projekti razvoja nekretnina na brownfield lokacijama sami po sebi projekti zelene, odnosno održive gradnje, jer koriste već sagrađeno zemljište čime se ne zauzimaju nova poljoprivredna, šumska i ostala prirodna zemljišta. Obično je riječ o napuštenim tvorničkim kompleksima, lukama, starim vojnim kompleksima i sličnim sklopovima koji se više ne koriste i čija je djelatnost preseljena na drugu lokaciju, najčešće zato što ta proizvodnja više nije rentabilna na toj lokaciji, što je nestalo tržišta za proizvode koji su se tamo proizvodili ili je razina zagađenja postala neprihvatljiva za okolni prostor i stanovnike. Često je riječ o lokacijama u blizini centra grada.
Zahvaljujući brzom širenju gradova, lokacije koje su početkom 20. stoljeća bile na periferiji grada, krajem 20. stoljeća našle su se u samom centru grada. Na taj način njihova nekadašnja namjena postaje neprihvatljiva za novi urbani kontekst te se industrija seli na druge lokacije. Tako zemljišta velikih površina, koje su infrastrukturno opremljene i imaju prometni pristup, postaju pogodna za ponovnu gradnju (eng. re-development). Brownfield lokacije, nažalost, imaju i negativne elemente, a to su trošak rušenja postojećih građevina, sanacija, odlaganja otpada i, kod nekih vrsta industrija, potreba za čišćenjem zemlje i podzemnih voda od zagađenja uzrokovanog prijašnjim proizvodnim procesima. Navedeni postupci mogu biti iznimno skupi, pa je čest slučaj da ih financira država, lokalne samouprave ili različiti poticajni fondovi. U svakom slučaju, projekti urbane regeneracije na brownfield lokacijama često su javno – privatni projekti u koje zajednički investiraju poduzetnici – developeri i država ili lokalna samouprava.
Europska iskustva
U svijetu, pogotovo u Europi, postoji dugogodišnja praksa ponovne gradnje brownfield lokacija na kojima se grade nove zgrade ili cijeli kvartovi, ovisno o veliini zemljišta. Brownfield lokacije, i to prije svega one u centru ili blizu centara gradova, najčešće se razvijaju u mješovite projekte (eng. mixed-use projects) u kojima se isprepliću različiti sadržaji kao što su trgovine, stanovi, uredi, hoteli, zabavni i društveni sadržaji. Poznati recentni primjer velikog mjerila je projekt urbane regeneracije istočnog Londona za potrebe nedavno završenih Olimpijskih igara u Londonu 2012. u sklopu kojeg su, osim novih sportskih sadržaja, sagrađeni veliki trgovački centar, nova željeznička stanica i drugi sadržaji koji će pomoći oživljavanju tog dijela Londona i nakon završetka Igara.

Dobri primjeri
Dobar primjer je i dugogodišnji projekt regeneracije urbanog središta Liverpoola “Liverpool Vision”, koju je predstavio Rob Monaghan, Head of Gateways. Zahvaljujući tom projektu, Liverpool se nakon krize koja je zahvatila njegovu industriju preobrazio u novo gospodarsko i kulturno središte.
Do sada su u sklopu tog projekta sagrađeni trgovački centar Liverpool One, arena, kongresni centar, luka za kruzere i drugi. U idućem razdoblju planira se uložiti još 5,5 milijardi funti u mixed-use projekt “Liverpool Waters”, proširenje arene, novi dok za kruzere, “Central Village” i “Edge Lane Gateway”. Osim ovih primjera, u Velikoj Britaniji poznat je i projekt “MediaCityUK” sagrađen na 81 hektaru u Salfordu u Manchesteru. Riječ je o novom medijskom centru čiji će najveći korisnik biti BBC.
Dva primjera stambene gradnje na brownfield lokacijama nalaze se u našoj blizini, u Beču. Jedan projekt je stambeno naselje na lokaciji bivše tvornice kabela – Kabelwerk, a drugi primjer je S(arg)fabrikG – na mjestu stare tvornice lijesova sagrađen je novi stambeni kompleks po inovativnom načelu zajedničke gradnje koji se često primjenjuje u Beču, a putem njega skupina građana sama kreira projekt u kojem će živjeti.
Urbana regeneracija
Svi nabrojeni projekti su, osim toga što su projekti na brownfield lokacijama, projekti urbane regeneracije ili urbane obnove (eng. urban regeneration). Taj pojam označava projekte kojima se na već sagrađenim lokacijama stvaraju novi kvartovi i urbani potezi koji mijenjaju izgled, ali i funkcioniranje nekog grada. Pored urbanističke i arhitektonske transformacije grada, projekti urbane regeneracije utječu na identitet grada ili dijela grada, socijalnu strukturu stanovništva i posjetitelja na gospodarsko okruženje.

Takvi projekti planiraju se niz godina i, ako se uspiju uspješno realizirati, rezultat su izvrsne komunikacije i poslovne suradnje između privatnih poduzetnika – developera i lokalne uprave, ali i svih ostalih sudionika projekta, a posebno lokalne društvene zajednice.

Hrvatski potencijal – budućnost nekretnina u Hrvatskoj
Hrvatska ima iznimno velik potencijal za projekte urbane regeneracije na brownfield lokacijama. U većini hrvatskih gradova postoje industrijski kompleksi koji su nastali krajem 19. i početkom 20. stoljeća i tada su smještani na periferiju, a zahvaljujući brzom širenju gradova danas su se našli u samim središtima gradova. U Zagrebu možemo izdvojiti primjer Paromlina i Gredelja, koji se nalaze u neposrednoj blizini Glavnog kolodvora, u samom centru. Pored Zagreba, većina hrvatskih priobalnih gradova, kao što su Split, Rijeka i Šibenik, imaju velike površine i to uza samu obalu, koje su korištene ili se još uvijek koriste kao industrijski i vojni kompleksi i luke.
Jedan projekt urbane regeneracije na brownfield lokaciji u Hrvatskoj je u samom začetku. Riječ je o projektu koji je još uvijek ideja na papiru, ali s velikim potencijalom, a to je Badel u Sesvetama u Zagrebu. Brownfield zemljište od 50.000 četvornih metara nalazi se u samom centru Sesveta, između željezničke pruge i glavne prometnice u Sesvetama, Zagrebačke ceste. Lokacija je 500 metara udaljena od željezničkog kolodvora i prometno je izvrsno povezana. Brownfield lokacija ovako velike površine iznimno je važna za urbanu strukturu Sesveta.
Inspiracija za projekt je Tkalčićeva ulica u Zagrebu i glavni trg u Samoboru, prostori koji već dugi niz godina svojim građanima pružaju korisne i ugodne površine za obavljanje svakodnevnih gradskih aktivnosti, ali i za druženje, okupljanje i zabavu. Stvaranje takvog multifunkcionalnog prostora najteži je urbanistički poduhvat i mora biti pomno planiran, implementiran i realiziran. Cilj je stvoriti zeleni projekt, a on to i jest u samoj svojoj biti jer je riječ o ponovnom korištenju već sagrađenog zemljišta.
Izvor: Business.hr
Arhitektura i dizajn
Mala Vila: Staklene kućice u srcu šume
Kako izgleda odmor u staklenim kućicama koje nestaju u prirodi? Sestre Blažur stvorile su jedinstveno utočište za bijeg od svakodnevice

U srcu netaknute prirode, daleko od gradske vreve, smjestile su se staklene kućice Mala Vila. Ovaj inovativni koncept osmislile su sestre Valentina i Kristina Blažur, koje su se odlučile vratiti u rodni kraj i ostvariti svoj san – stvoriti prostor u kojem će se arhitektura stopiti s prirodom i pružiti gostima jedinstven doživljaj.
Mala Vila – spoj arhitekture i prirode
Od djetinjstva, Valentina i Kristina bile su povezane s ovom šumom. Iako ih je život odveo različitim putevima, uvijek su joj se rado vraćale. Ta ljubav prema prirodi bila je inspiracija za stvaranje Male Vile – kompleksa od četiri staklene kućice koje se reflektiraju u zelenilu i gotovo nestaju u krajoliku.
“Oduvijek smo gledale u šumu. Što god se događalo, uvijek smo bile usmjerene prema njoj. Kada u tom smjeru razmišljaš, stvari se otvaraju. Tako je Valentina pronašla proizvođača ovih kućica, i tu je sve počelo,” prisjeća se Kristina Blažur, vlasnica Male Vile.

Minimalistički dizajn, prozirne fasade i reflektirajuće staklo omogućuju da se kućice neprimjetno stapaju s okolinom. Tijekom dana, one postaju ogledalo prirode, dok navečer zavjese osiguravaju privatnost gostima.
“Primijetili smo da ljudi često niti ne uoče kućice dok ne dođu bliže. Kada je šuma u punom zelenilu, one su potpuno neprimjetne,” objašnjava Kristina.

Tehnološki izazovi i gradnja u šumi
Postavljanje ovakvih kućica nije bilo jednostavno. Mala Vila smještena je u šumskom okruženju, što je značilo posebne logističke izazove – od dovođenja struje i vode pod zemljom, do osiguravanja stabilnih temelja za svaku kućicu.
“Kućice moraju imati stabilne podloge jer svaka teži čak 7 tona. Postavljene su na betonske pilone, a cijeli postupak montaže bio je pravi izazov – od prijevoza iz Estonije do postavljanja dizalicama u šumi,” prisjeća se Kristina.
Unatoč svim izazovima, sestre Blažur uspjele su realizirati svoju viziju i stvoriti prostor koji gostima omogućuje potpuni bijeg od svakodnevnog stresa.

Oaza mira i odmora u prirodi
Kućice su veličine 20 kvadrata i dizajnirane za dvoje. U njima se nalaze kuhinja, kupaonica, spavaći i dnevni prostor, a podno grijanje osigurava ugodan boravak tijekom cijele godine.
“Mi smatramo da je ovo jedini način za potpuni reset. Priroda i šuma omogućuju da se isključiš iz vanjskog svijeta, da osluškuješ zvukove i jednostavno uživaš,” dodaje Kristina.
Iako su izrađene od stakla, privatnost gostiju nije ugrožena – tijekom dana reflektiraju okolinu, dok se navečer spuštaju zavjese. Iznimka je kupaonica, koja je opremljena zamagljenim staklom umjesto klasičnih zastora.



Projekt Mala Vila spojio je arhitekturu, prirodu i vrhunsku tehnologiju u jednu skladnu cjelinu. Sestre Blažur dokazale su da se uz viziju i upornost može stvoriti jedinstveno mjesto za odmor koje briše granicu između modernog dizajna i netaknute prirode.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović: Arhitektura kao dijalog, inspiracija i izazov
Nagrađeni arhitekti otkrivaju što ih inspirira, kako pristupaju projektiranju i zašto je arhitektura puno više od samog dizajna

Prošle godine arhitekti Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović osvojili su nagradu Udruge hrvatskih arhitekata za najuspješniju stambenu arhitekturu. Njihov projekt Kuća Nodi prepoznat je kao iznimno promišljen arhitektonski odgovor na kontekst i potrebe investitora. No, iza ove nagrade stoji dugogodišnja suradnja, rad na brojnim projektima i zajednička strast prema arhitekturi.
U razgovoru s njima otkrivamo kako su se našli u arhitekturi, što ih inspirira i kako izgledaju njihovi procesi rada.

Put do arhitekture
Nikola, što vas je privuklo arhitekturi?
Nikola Fabijanić: Nisam imao neku veliku volju ili znanje da ću se baviti arhitekturom, ali spletom okolnosti upisao sam fakultet i ubrzo shvatio da je to poziv u kojem se pronalazim. Htio sam se maknuti iz Rijeke i Zagreb se činio kao dobar izbor, a s vremenom se arhitektura pokazala kao pravo mjesto za mene.
Juraj, kakav je bio vaš put?
Juraj Glasinović: Završio sam srednju građevinsku školu i nekako logično nastavio prema arhitekturi. Nisam kao dijete imao specifične sklonosti prema ovom poslu, ali kako se pokazalo, bio je to pravi izbor. Arhitektura je, na neki način, pronašla mene.

Od prvih projekata do vlastitog ureda
Koji su bili vaši prvi projekti nakon fakulteta?
Juraj Glasinović: Nakon faksa radio sam u studiju UP kod kolega Lee Pelivan i Tome Plejića, ali paralelno i na arhitektonskim natječajima s kolegama. Među prvima bili su natječaji za Labin i Kutinu, no prvi ozbiljniji zajednički projekt bio nam je natječaj za Gat u Šibeniku 2009. godine.
Nikola Fabijanić: Juraj i ja smo kolege s fakulteta i dugogodišnji prijatelji, a kroz natječaje smo počeli raditi zajedno. Na Šibenskom natječaju uvidjeli smo da imamo dobru sinergiju. S vremenom se suradnja intenzivirala i danas radimo u vlastitoj firmi.

Koji vam je projekt dao pravi zalet?
Juraj Glasinović: Svaki projekt nosi svoju priču, ali možda je jedan od ključnih bio vrtić Stenjevec. To nam je bio prvi natječaj gdje smo osvojili prvo mjesto, a takva potvrda uvijek daje dodatan motiv za daljnji rad.
Nikola Fabijanić: Nagrade su uvijek dobrodošle, ali važno je biti uporan i ne gledati unatrag. Rad na natječajima vidimo kao neku vrstu “mentalne higijene” – priliku da kreativno promišljamo i eksperimentiramo izvan rutinskih uredskih poslova.

Inspiracija i proces rada
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje projekte?
Juraj Glasinović: Najviše u svakodnevnom okruženju, u ulicama koje nas okružuju. Inspiraciju tražimo u stvarnosti – u javnim prostorima, kafićima, ljudima. Važno nam je da su naši projekti realni i kontekstualni.

Kako pristupate projektiranju?
Nikola Fabijanić: Prije nego što krenemo crtati, najvažniji su razgovori s investitorima. Ne želimo da nam donesu slike s Pinteresta – više volimo razgovore i priče o njihovim potrebama i životnim stilovima. Tek kad razumijemo njihov način razmišljanja, krećemo u osmišljavanje prostora.
Juraj Glasinović: Proces projektiranja za nas zapravo započinje neformalno – vožnja do lokacije, razgovor uz kavu ili gemišt, to su trenutci kada se rađaju ideje. Ključna nam je komunikacija i dijalog, kako međusobno, tako i s klijentima.

Kuća Nodi i nagrada Galić
Što Kuću Nodi čini posebnim projektom?
Juraj Glasinović: Pokušali smo minimalnim intervencijama povezati postojeću kuću, vrt i dogradnju u skladnu cjelinu. Investitor je bio izuzetno zadovoljan, a na kraju i mi.
Nikola Fabijanić: Kuća Nodi je naša prva realizacija kao partnera i zato nam je posebno draga. Osim toga, investitor je bio prijatelj i inspirativna osoba, što je uvijek dodatan motiv za kvalitetan rad.

Budući planovi i izazovi
Postoji li projekt koji biste voljeli realizirati, a do sada niste?
Nikola Fabijanić: Volimo raznolikost i ne želimo se specijalizirati samo za jednu vrstu arhitekture. No, svakako bismo voljeli raditi na projektima stambenih zgrada. To je danas izazovno jer se često sve svodi na maksimizaciju kvadrata i iskoristivost prostora, ali vjerujemo da se i unutar takvih okvira može napraviti kvalitetna arhitektura.
Juraj Glasinović: Stambena arhitektura u Hrvatskoj trenutačno nije na visokoj razini, no voljeli bismo sudjelovati u promjeni tog trenda.

You must be logged in to post a comment Login