Arhitektura i dizajn
Energetski učinkovit dvorac iz 19. stoljeća
Dvorac Bračak u blizini Zaboka sagradila je obitelj Kulmer 1889. godine. Od 1947. do 2007. godine služio je kao bolnica, a nakon toga je propadao sve do 2011., kada je započela obnova. Danas je dvorac Bračak primjer energetske obnove uz poštivanje svih konzervatorskih zahtjeva.
“Dvorac Bračak, dvorac je obitelji Kulmer, sagrađen u 19. stoljeću. Bio je gospodarsko stambeni objekt. Obitelj Kulmer je ovdje imala stoku, ovdje je bio mlin, a sagrađen je ovdje jer je ovdje pruga između Zagreba i Budimpešte. Na stanice pruge su se stoka, roba i njihovi proizvodi slali na tržišta, ovdje su oni živjeli i proizvodili do 1947. Tada je zadnji grof Ferdinand Kulmer planirao dvorac za dječju bolnicu. Sljedećih pedesetak godina, ovdje je bila bolnica dok nije sagrađena nova, moderna bolnica ovdje u Zaboku. Ta bolnica je također živjela ovdje sa lokalnim ljudima.” za Dom na kvadrat ispričao je dr.sc. Julije Domac, ravnatelj REGEA-e.

Put od napuštenog dvorca do Energentskog centra Bračak
Dvorac je propadao sve do 2012. godine kada je počela njegova obnova. Uz financijsku potporu EU putem Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, a koristeći znanje REGEA-e, Krapinsko – zagorska županija još je tijekom 2012. godine izradila potrebnu tehničku dokumentaciju za obnovu objekta ruševnog i napuštenog dvorca Bračak. Bio je to početak priče o Energetskom centru Bračak.

“Dvorac je, kad smo ga mi zatekli, bio četiri godine napušten. Prazan, bez prozora, bez metalnih elemenata, strgani parketi, kako već izgleda napuštena zgrada, jedna ruševina u pravom smislu te riječi”, rekao je Domac.
Priprema projekta trajala je 6 godina, a radovi tek 18 mjeseci. Energetskoj obnovi građevine od gotovo 1600 četvornih metara prethodila je statička rekonstrukcija . Temelji su bili gotovo nepostojeći, u pitanju je bila statika kule – ona se nagnula, sve su grede u podu bile trule. Bilo je puno izazova, ali na sreću tim je bio u to doba već kapacitetom i strukom dovoljno jak da je mogao odgovoriti na te izazove.
Postavljena je toplinska izolacija, obnovljena je kompletna ovojnica grijanog prostora zgrade i ugrađene su moderne tehnologije. Postignuta je visoka energetska učinkovitost koristeći čak 88 posto udjela iz obnovljivih izvora energije.
Bračak – dvorac izvana, moderna zgrada iznutra
“Naša zgrada, energetski centar Bračak troši energije kao malo veća obiteljska kuća. Ona je izolirana iznutra, zadovoljava sve zahtjeve konzervatorske zaštite, što je ponekad izazovno. Možda ni nema smisla obnavljati zgradu u 21. stoljeću onako kako se ona gradila tamo negdje sredinom 19. stoljeća. Međutim, mi smo napravili ovdje sve nove tehnologije, dizalice topline, kotlovnicu na pelete, meteorološku stanicu na krovu, skupljanje kišnice radi ispiranja toaleta, mikrokogeneraciju na prirodni plin kako bismo pokazali da takve stare zgrade svejedno mogu biti energetski učinkovite i da mogu biti vrlo ugodne za život i rad.” , nastavlja ravnatelj REGEA-e.



Prozori su drveni, s vanjske strane su izvorne, kako su nekad građeni, po zahtjevima konzervatora, jednostruki prozori. S unutrašnje strane su troslojni, također drveni, ali troslojni, staklo punjeno plinom, najsuvremeniji prozori sa najvišim koeficijentom zadržavanja topline.
“Ovdje postoje takozvani SNUS. SNUS je centralni nadzor upravljački sustav koji mjeri sve parametre. Temperaturu, pomoću meteorološke stanice uspoređuje sjevernu stranu zgradu, južnu, osunčanost, različito se onda griju različiti dijelovi dvorca. Gleda se jutro, prati kada je više ljudi, večer, noć, različiti režimi rada, ljeto, zima. Minimalno se troši energija, a maksimalno se ugodnost i kvaliteta zraka, temperatura prilagođava korisnicima.”
Pionirski podhvat
Rekonstrukcija pročelja, oslika i arhitektonske plastike rađena je pod budnim okom konzervatora.
“Pa to je bio jedan zanimljiv odnos, uvijek je zanimljiv odnos kad se različite struke susretnu. To je bio i danas je zapravo jedan pionirski pothvat i obnova stare građevine na moderan način, tako da su učili konzervatori od nas i mi od njih. Bilo je zanimljivih scena, naravno, kada smo eto, radili krovište, pa dođite na gradilište, pa nema pola krovišta jer je konzervator zamislio malo drugačije… Nismo se možda dogovorili na vrijeme, bilo je tu nesporazuma, bilo je nadmetanja, dogovaranja, ali eto, konačan rezultat mislim da je dobar i da je konzervatorska struka jednako zadovoljna kao i inženjerska. To je smisao zapravo posla i to je uspjeh kada multidisciplinarno dođemo do rezultata koji je onda dobar.”, ispričao je Domac.
Dvorac Bračak primjer je dobre prakse energetske obnove povijesnih zgrada i u potpunosti prenosi poruku svojih korisnika.
“Cijela priča mora imati jasnu poruku. Dakle, mi ne možemo samo na papiru ili na riječima nešto propagirati, održivost mi ovdje živimo i pokazujemo. Pčele, važan dio ekosustava također stanuju u našem perivoju, šest košnica. Proizvodimo onda vlastiti med koji dijelimo poslovnim partnerima kako bismo tu poruku slali. Hotel za kukce, također, nema prirode bez kukaca, pokazujemo to, kišnicu koju skupljamo, ne služimo ovdje gazirana pića, služimo prirodne sokove lokalnih OPG-ova, hrana mora dolaziti u krugu od 30 kilometara, ne možeš zaista raditi nešto uspješno ako ne vjeruješ u to i ne živiš to.” za kraj je ispričao Julije Domac.

Arhitektura i dizajn
Mala Vila: Staklene kućice u srcu šume
Kako izgleda odmor u staklenim kućicama koje nestaju u prirodi? Sestre Blažur stvorile su jedinstveno utočište za bijeg od svakodnevice

U srcu netaknute prirode, daleko od gradske vreve, smjestile su se staklene kućice Mala Vila. Ovaj inovativni koncept osmislile su sestre Valentina i Kristina Blažur, koje su se odlučile vratiti u rodni kraj i ostvariti svoj san – stvoriti prostor u kojem će se arhitektura stopiti s prirodom i pružiti gostima jedinstven doživljaj.
Mala Vila – spoj arhitekture i prirode
Od djetinjstva, Valentina i Kristina bile su povezane s ovom šumom. Iako ih je život odveo različitim putevima, uvijek su joj se rado vraćale. Ta ljubav prema prirodi bila je inspiracija za stvaranje Male Vile – kompleksa od četiri staklene kućice koje se reflektiraju u zelenilu i gotovo nestaju u krajoliku.
“Oduvijek smo gledale u šumu. Što god se događalo, uvijek smo bile usmjerene prema njoj. Kada u tom smjeru razmišljaš, stvari se otvaraju. Tako je Valentina pronašla proizvođača ovih kućica, i tu je sve počelo,” prisjeća se Kristina Blažur, vlasnica Male Vile.

Minimalistički dizajn, prozirne fasade i reflektirajuće staklo omogućuju da se kućice neprimjetno stapaju s okolinom. Tijekom dana, one postaju ogledalo prirode, dok navečer zavjese osiguravaju privatnost gostima.
“Primijetili smo da ljudi često niti ne uoče kućice dok ne dođu bliže. Kada je šuma u punom zelenilu, one su potpuno neprimjetne,” objašnjava Kristina.

Tehnološki izazovi i gradnja u šumi
Postavljanje ovakvih kućica nije bilo jednostavno. Mala Vila smještena je u šumskom okruženju, što je značilo posebne logističke izazove – od dovođenja struje i vode pod zemljom, do osiguravanja stabilnih temelja za svaku kućicu.
“Kućice moraju imati stabilne podloge jer svaka teži čak 7 tona. Postavljene su na betonske pilone, a cijeli postupak montaže bio je pravi izazov – od prijevoza iz Estonije do postavljanja dizalicama u šumi,” prisjeća se Kristina.
Unatoč svim izazovima, sestre Blažur uspjele su realizirati svoju viziju i stvoriti prostor koji gostima omogućuje potpuni bijeg od svakodnevnog stresa.

Oaza mira i odmora u prirodi
Kućice su veličine 20 kvadrata i dizajnirane za dvoje. U njima se nalaze kuhinja, kupaonica, spavaći i dnevni prostor, a podno grijanje osigurava ugodan boravak tijekom cijele godine.
“Mi smatramo da je ovo jedini način za potpuni reset. Priroda i šuma omogućuju da se isključiš iz vanjskog svijeta, da osluškuješ zvukove i jednostavno uživaš,” dodaje Kristina.
Iako su izrađene od stakla, privatnost gostiju nije ugrožena – tijekom dana reflektiraju okolinu, dok se navečer spuštaju zavjese. Iznimka je kupaonica, koja je opremljena zamagljenim staklom umjesto klasičnih zastora.



Projekt Mala Vila spojio je arhitekturu, prirodu i vrhunsku tehnologiju u jednu skladnu cjelinu. Sestre Blažur dokazale su da se uz viziju i upornost može stvoriti jedinstveno mjesto za odmor koje briše granicu između modernog dizajna i netaknute prirode.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović: Arhitektura kao dijalog, inspiracija i izazov
Nagrađeni arhitekti otkrivaju što ih inspirira, kako pristupaju projektiranju i zašto je arhitektura puno više od samog dizajna

Prošle godine arhitekti Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović osvojili su nagradu Udruge hrvatskih arhitekata za najuspješniju stambenu arhitekturu. Njihov projekt Kuća Nodi prepoznat je kao iznimno promišljen arhitektonski odgovor na kontekst i potrebe investitora. No, iza ove nagrade stoji dugogodišnja suradnja, rad na brojnim projektima i zajednička strast prema arhitekturi.
U razgovoru s njima otkrivamo kako su se našli u arhitekturi, što ih inspirira i kako izgledaju njihovi procesi rada.

Put do arhitekture
Nikola, što vas je privuklo arhitekturi?
Nikola Fabijanić: Nisam imao neku veliku volju ili znanje da ću se baviti arhitekturom, ali spletom okolnosti upisao sam fakultet i ubrzo shvatio da je to poziv u kojem se pronalazim. Htio sam se maknuti iz Rijeke i Zagreb se činio kao dobar izbor, a s vremenom se arhitektura pokazala kao pravo mjesto za mene.
Juraj, kakav je bio vaš put?
Juraj Glasinović: Završio sam srednju građevinsku školu i nekako logično nastavio prema arhitekturi. Nisam kao dijete imao specifične sklonosti prema ovom poslu, ali kako se pokazalo, bio je to pravi izbor. Arhitektura je, na neki način, pronašla mene.

Od prvih projekata do vlastitog ureda
Koji su bili vaši prvi projekti nakon fakulteta?
Juraj Glasinović: Nakon faksa radio sam u studiju UP kod kolega Lee Pelivan i Tome Plejića, ali paralelno i na arhitektonskim natječajima s kolegama. Među prvima bili su natječaji za Labin i Kutinu, no prvi ozbiljniji zajednički projekt bio nam je natječaj za Gat u Šibeniku 2009. godine.
Nikola Fabijanić: Juraj i ja smo kolege s fakulteta i dugogodišnji prijatelji, a kroz natječaje smo počeli raditi zajedno. Na Šibenskom natječaju uvidjeli smo da imamo dobru sinergiju. S vremenom se suradnja intenzivirala i danas radimo u vlastitoj firmi.

Koji vam je projekt dao pravi zalet?
Juraj Glasinović: Svaki projekt nosi svoju priču, ali možda je jedan od ključnih bio vrtić Stenjevec. To nam je bio prvi natječaj gdje smo osvojili prvo mjesto, a takva potvrda uvijek daje dodatan motiv za daljnji rad.
Nikola Fabijanić: Nagrade su uvijek dobrodošle, ali važno je biti uporan i ne gledati unatrag. Rad na natječajima vidimo kao neku vrstu “mentalne higijene” – priliku da kreativno promišljamo i eksperimentiramo izvan rutinskih uredskih poslova.

Inspiracija i proces rada
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje projekte?
Juraj Glasinović: Najviše u svakodnevnom okruženju, u ulicama koje nas okružuju. Inspiraciju tražimo u stvarnosti – u javnim prostorima, kafićima, ljudima. Važno nam je da su naši projekti realni i kontekstualni.

Kako pristupate projektiranju?
Nikola Fabijanić: Prije nego što krenemo crtati, najvažniji su razgovori s investitorima. Ne želimo da nam donesu slike s Pinteresta – više volimo razgovore i priče o njihovim potrebama i životnim stilovima. Tek kad razumijemo njihov način razmišljanja, krećemo u osmišljavanje prostora.
Juraj Glasinović: Proces projektiranja za nas zapravo započinje neformalno – vožnja do lokacije, razgovor uz kavu ili gemišt, to su trenutci kada se rađaju ideje. Ključna nam je komunikacija i dijalog, kako međusobno, tako i s klijentima.

Kuća Nodi i nagrada Galić
Što Kuću Nodi čini posebnim projektom?
Juraj Glasinović: Pokušali smo minimalnim intervencijama povezati postojeću kuću, vrt i dogradnju u skladnu cjelinu. Investitor je bio izuzetno zadovoljan, a na kraju i mi.
Nikola Fabijanić: Kuća Nodi je naša prva realizacija kao partnera i zato nam je posebno draga. Osim toga, investitor je bio prijatelj i inspirativna osoba, što je uvijek dodatan motiv za kvalitetan rad.

Budući planovi i izazovi
Postoji li projekt koji biste voljeli realizirati, a do sada niste?
Nikola Fabijanić: Volimo raznolikost i ne želimo se specijalizirati samo za jednu vrstu arhitekture. No, svakako bismo voljeli raditi na projektima stambenih zgrada. To je danas izazovno jer se često sve svodi na maksimizaciju kvadrata i iskoristivost prostora, ali vjerujemo da se i unutar takvih okvira može napraviti kvalitetna arhitektura.
Juraj Glasinović: Stambena arhitektura u Hrvatskoj trenutačno nije na visokoj razini, no voljeli bismo sudjelovati u promjeni tog trenda.
