Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić dizajnirali su vinariju koja svojom arhitekturom odražava biodinamički način proizvodnje vina, a za taj su projekt dobili i nekoliko svjetskih nagradi.

Gradnja vinarije u mjestu Donja Reka pored Jastrebarskog počela je iz potrebe za povećanjem prostornih kapaciteta. 

“Bavimo se proizvodnjom pjenušaca, a to zahtjeva dosta velike prostore za odležavanje tih boca jer svaka boca odleži godinu, dvije, tri pa se nakupe i dvije- tri berbe. Uvijek smo znali da želimo da to ovoga izgleda, rekli bi mi “kak spada”, da ima estetsku i funkcionalnu vrijednost.”, navodi vlasnik vinarije, Tomislav Tomac.

Vinarija kao omaž gospodarskim štagljevima

Inspiraciju arhitekti nisu trebali tražiti daleko. Priroda koja okružuju parcelu bila je sasvim dovoljna. 

“To je omaž ovim gospodarskim štagljevima koje možete naći na ovom lokalitetu pa čak i nekoliko kilometara udaljeno od ove vinarije i malo dalje, i ta atmosfera, ali ne samo atmosfera u smislu vizualnosti nego i taj miris. Ta nekakva sinestezija koja vas okružuje kada dođete u taj prostor, je bila nama izuzetno važna i ja se nadam da smo uspjeli to postići. Naravno, napraviti neku našu interpretaciju nekog tog starog štaglja. “, dodaje dipl. ing. arh. Tomislav Ćurković.

Prirodni materijali dio održivog razvoja

Nije slučajnost da su na gotovom objektu vidljivi svi korišteni materijali već je to odraz filozofije proizvodnje prirodnih vina. 

“Željeli smo da svi materijali koje koristimo budu što prirodniji, upravo radi toga da ova naša vinarija sudjeluje u održivom razvoju, da se ona integrira u taj biljni i životinjski svijet koji ju okružuje i tako djeluje pozitivno na biodiverzitet, a hvala Bogu imamo i potok i livadu, imamo i šumu…

A što se tiče same organizacije prostora, ona je napravljena po vertikali i zapravo vi kada se krećete kroz kuću od podruma pa do krovne terase, vi imate niz različitih senzacija upravo zbog promijene materijala koji se događaju kad krećemo odozdola, od betona pa preko jednog kubusa kojeg smo obukli u potpunosti u opeku da bi došla nakon toga jedna drvena kapa i konstrukcija i na kraju najprirodniji materijal koji imamo na kući, a to je slama.”, dodaje.

Opeka korištena na inovativan način

Na prvi pogled, za vinariju biste mogli pomisliti da je drvena građevina, iako je veći dio napravljen od opeke. 

“Ta opeka možda se iz daljine ne doživljava zbog kojih kanelura i nije to onaj doživljaj klasični opeke kakvu mi zapravo koristimo. Mi smo je koristili, ja si to umišljam malo, na jedan inovativan način. Opeku koja je inače skrivena, na koju se obično stavljaju neki slojevi drugi, najčešće žbuka, mi smo ogolili i pokazali u njenom izvornom, industrijskom obliku. “, dodaje Ćurković.

Investitor prati načela biodinamičke poljoprivrede zbog čega nije imao posebne strojarske zahtjeve za svoj podrum. 

“Zahtjevi su bili najviše za manipulaciju kako ćemo se kretat u tom podrumu, gdje će biti bačve, gdje će biti boce na odležavanju i svi drugi dijelovi podruma. Tako da smo to uspjeli posloži na način da nismo nigdje fulali i da naš podrum jako dobro funkcionira i mi smo mogu reći, prezadovoljni.”, ističe Tomac.  

Podrum je povezan sa starim dijelom koji više nije bio dostatan, a otprilike na pola puta između njih nalazi se arhiva kružnog tlocrta i posebne atmosfere, čija vrata odaju dojam ulaska u dobro čuvanu kriptu. 

“Pa to jest kripta, ja bi bio sretan da ljudi kada ulaze u taj prostor osjećaju neku atmosferu tišine, mira, da ima možda nekih sakralnih elemenata od rituala pa nadalje. Ja sam si nekako tako zamišljao, odnosno ne samo ja nego cijeli moj tim, mi koji smo radili na tom projektu smo tako zamišljali taj prostor. “, pojašnjava Ćurković.

Ispod drvene kape ispunjene slamom nalazi se kušaonica, a izlaskom na veliku terasu, dobije se jasan dojam da je građevina u potpunosti uklopljena u svoj okoliš. Iako relativno male površine, oko 600 četvornih metara, mnoge su se struke morale udružiti za savršenu izvedbu. 

“Ovo je mala kuća, znači to je mali projekt, ali zapravo bez vrlo, vrlo jasne i organizirane sheme od projektiranja pa do izvođenja, ne bi to ovo moglo nikad zaživjet. Tako da su svi sudionici od nas projektanata do nadzornih inženjera i na kraju izvođača, bili jako važi i investitora posebno spominjem.”, ističe Ćurković.

Arhitektova zaljubljenost u prirodna vina pridonijela je stvaranju ove impresivne građevine

“Da Tomo nije u svijetu vina i da ne poznaje srž proizvodnje vina, ne bi nikad naš podrum ovako izgledao.

On je pretpostavio da bi filozofija arhitekture ovog podruma trebala biti jednaka kao i filozofija našeg pristupa vinima, to znači da se vina ne zamaskiravaju sa nekim nepotrebnim stvarima, nego se pušta prirodi da iznese tu svoju energiju koju mi onda iz grožđa pretvorimo u tekućinu koju punimo u bocu.

Stvarno je ispalo da je podrum refleksija onoga što mi razmišljamo o vinima. “, zaključio je Tomac.

A bez dobrog investitora, ništa od ovoga ne bi bilo moguće. 

Dr. sc. Helena Alfirević Arbutina, dipl. ing. arh., već je u osnovnoj školi znala da želi biti arhitektica. Kako je tekao njen put od uređivanja vlakova do nagrade za najljepšu kuću u Hrvatskoj, ispričala je našoj urednici. 

Helena, zašto ste izabrali arhitekturu?

U 5. razredu osnovne smo imali na satu likovnog kojeg sam uvijek jako voljela, kao i matematiku, imali smo jednu monografiju o Zagrebu i trebali smo odabrati jednu neku sliku, panoramu Zagreba koju ćemo nacrtat. Ja sam odabrala od Vitića kockicu koja me jako oduševila sa svojim proporcijama, ispred nje su bili nekakvi prekrasni makovi i nacrtala sam tu sliku.

I stalno sam zapravo doživljavala arhitekturu oko sebe, fascinirala me zgrada Vatroslava Lisinskog, koncertna dvorana, znači ta kockica što sam rekla, općenito, zgrade po Vukovarskoj. Vidjela sam da to puno više doživljavam od svojih prijatelja i tad sam već rekla da želim studirat arhitekturu. 

I nakon fakulteta, koji su bili prvi projekti koje ste radili?

To je isto bilo vrlo zanimljivo jer sam uvijek maštala da ću radit nekakve grandiozne projekte, naravno, kao i svi arhitekti, još kao dijete sam se čak urbanistički htjela pozabavit ovim naseljem Brezovica, koji nema puno sadržaja i onda dalje s arhitekturom i onda me zapalo zapravo prvo zaposlenje kao pripravnika u tvornici željezničkih vozila Gredelj na razvijanju interijera vagona koje tad uopće nije imalo tu disciplinu unutar tvornice riješenu. To mi je s jedne strane bio izazov da pokrenem nešto novo, a s druge strane sam se pitala pa ipak se neću bavit, kao pravom arhitekturom. Međutim, našla sam puno zadovoljenja u tom radu jer baš ono, sve sam pokrenula iz temelja, poslije sam oformila i tim. 

Kad sam se godinama bavila tim uređenjem vagona, ja sam paralelno zapravo honorarno radila za neke druge projektantske kuće, arhitekte kao vanjski suradnik, jer sam htjela imat doticaj sa strukom i sa druge strane sam htjela čim prije doći do ovlaštenja, što sam i uspjela. 

Kad sam rodila sina, tad se pokazalo da je zapravo teško bit na tri kolosijeka, odgovoran na svom redovnom poslu, bit vanjski suradnik i super mama i onda sam vidjela da ću morat napravit nekakve odabire. Kako sam kontinuirano radila sa osječkom tvrtkom kao vanjski suradnik još od 2000.-te, onda su mi stalno nudili da prijeđem kod njih i na kraju sam se, krajem 2008 i odlučila na taj potez. Tamo sam baš radila big scale projekte, shopping centre, tvornice, višestambene zgrade.   U to vrijeme sam bila i glavni projektant na IKEA-i. 

Nakon tog super iskustva, na tako jednom velikom projektu sam zapravo shvatila da mene ipak najviše privlači projektirat obiteljske kuće, da je to ono što me nekako iskonski pokrenulo u cijelu tu priču. 

I evo, od 2013. uspješno funkcioniram, tako da, bavim se uglavnom projektiranjem obiteljskih kuća, manjih nekakvih hotela, uglavnom turističkih tih stancija, uređenjem interijera, a po potrebi za te nekakve veće projekte sam i dalje na raspolaganju bivšoj tvrtki. 

Jel bi rekli s obzirom na cijeli taj put i zaista bogato iskustvo, da je projektiranje obiteljskih kuća ispunjenje vaših snova?

Zapravo, da. Jer svaki posao ima neke svoje izazove, ali vjerujte mi da na kraju, mislim sa 50 posto svojih klijenata ostvarim baš ono dobar prijateljski odnos. 

A kakav je vaš osjećaj kad uđete u tu kuću koju ste napravili?

Na kraju, kad je sama kuća gotova i kad usele u nju, nema mi boljeg feedbacka nego kad vidimo koliko su zapravo zadovoljni životom u toj kući i uvijek me pozovu na neku večeru, čak prespavat i tako da to baš bude lijepo iskustvo. 

Bilo je situacija kao recimo sa tom kućom O4 gdje je stvarno sve bilo po projektu i to je bilo ono, wow, to je to i baš sam prezadovoljna i onako, vidite da ste ostavili neki trag, konkretno na toj kući jer dan danas ju obilaze studenti arhitekture u svom studijskom putovanju kao dobar referentni primjer. 

A nažalost, bilo je i primjera gdje se ta arhitektura jer nas opet ne štiti  dovoljno kao struku ni komora ni ministarstvo, na neki način izvitoperila. 

Kuća koju obilaze studenti arhitekture je kuća koja je svojedobno bila proglašena za najljepšu kuću, čime je bila inspirirana?

Kuća O4 u Osijeku je bila zapravo inspirirana sa tri oraha koja su bila na parceli, već su bili velika stabla, ja sam gledala kako bi ih sačuvala.

Sami investitori su isto voljeli te orahe i tu nekakvu poveznicu, tako da sam napravila tlocrt da se ti orasi zapravo sačuvaju, u procesu gradnje su se oni razboljeli pa su investitori bili spremni angažirat stručnjake koji su injektirali, liječili ta stabla i oni dan danas super egzistiraju. Kasnije smo taj motiv primijenili i na samoj fasadi, sa trespa pločama sa uzrocima od oraha i u kući smo u interijeru u kuhinji iskombinirali da opet ima kombinaciju bijele boje i oraha, dakle da nije pretamno i da se to nekako dobro uklopi. I same stepenice koje vode na galeriju, koje je vrlo bitan element te kuće jer gleda na prekrasnu Dravu, su isto tako obloge od oraha napravljene na stubama. 

Osim tog projekta, koje bi projekte izdvojili da su vam nekako ostali kao najdraži ili na koje ste najponosniji? 

Jako volim sad jedan projekt koji bi se tek trebao počet ovog radit u Osijeku, to je isto jedna rekonstrukcija kuće u Osijeku, sad ispadne baš spominjem osječke primjere.

Radim sad jednu rekonstrukciju, isto dobivena je građevinska dozvola u Zagrebu na Zelenjaku, dosta sam ponosna i na tu kuću i tu su jako bili osviješteni investitori, dobro je kad vam dopuste da ih malo educirate, ali ipak trebaju i oni sami ući u cijeli proces sa određenim nivo sviješću da bi to mogli prihvatit. Dobila sam ove godine Big See Award, nagrada je bila uručena u Ljubljani, to su bile tri vile u Ražnju kod Rogoznice.