Arhitekticu Sunčicu Mastelić Ivić poznajete kao edukatoricu stilova uređenja interijera, a danas ju gledamo u drugoj ulozi. Posjetili smo restoran koji je nedavno uređivala i uvjerili se u njenu mogućnost prilagodbe svakom projektu. 

Uređenje restorana čija je površina 350 kvadrata počelo je iskorištavanjem postojeće stare konstrukcije s relativno niskim lučnim svodovima.  

“Ovaj volumen koji smo zatekli je spoj nepravilnih oblika. I imate i relativno nepravilne prostore koji se pretaču jedan u drugi, onda sam ja razmišljala kako to povezati i onda sam koristila stari trik koji se još od srednjeg vijeka koristio da vi trebate na neki način sa dekorativnom tehnikom dematerijalizirati volumen.

To se nekad davno kad su se radili ekstra luksuzni javni prostori u srednjem vijeku radilo sa mozaikom, danas se to na taj način, naravno, više ne radi. Ali sam primijenila jednu tehniku koja se zove duca di Venecija i koja predstavlja specijalan nanos posebne boje u tri sloja gdje vi dobivate titravu površinu sa posebnim načinom nanošenja mrlja. “, pojašnjava arhitektica.

Titrajuću površinu zidova i stropova, Sunčica je povezala s vrstom poda koju kolokvijalno nazivamo industrijskim podom

“Izveli smo pod koji smo poslije namazali sa polu mat tekućim voskom i taj pod je također jedno, rekla bih, unikatno custom made djelo, pokazao se dobar u korištenju za sve one koji ne vole fuge na podu, mislim da je nanos takozvanih industrijskih podova kojih ima raznih vrsta, da je to dobro rješenje. “

Prostor je podijeljen na tri različite, međusobno povezane ali i odijeljene zone. 

“To znači da u ovom restoranu imate zonu koja služi za neka posebnija dešavanja, isključivo za jelo, ručak, večeru ili za stand up nastupe. I taj prostor gdje se odvija jelo je trebao dobiti malo drugačiji tretman poda pa mislim da je dobro da u ovom velikom prostoru imamo različit pristup i naravno, onda je to još jedan element u kojem se trebate dobro uklopiti.

Dakle, koju boju poda odabrati sa kojom bojom i nijansom dekorativnog poda, ovog industrijskog namaza i sve to skupa mora odgovarati titravoj površini zidova. Zato mislim da je dobro uvijek u velikim prostorima koji se dijele na različite zone, ovisno o korištenju, namijeni, mislim da je dobro imati i različiti tretman poda. “, navodi sugovornica.

Namjena ovog prostora zahtijevala je stvaranje nekoliko različitih atmosfera, od jutarnje kave do večernjeg izlaska

“To znači da sam trebala odrediti optimalnu količinu svjetline dekora, odnosno tamnoće dekora koja neće biti pretamna za jutarnji kapučino, a koja neće biti presvijetla za večernji izlazak. Znamo svi da ako se radi o nekom večernjem izlasku da onda uvijek tražimo malo tamniju atmosferu, malo tamnije tonove.”, otkriva.  

Optimalna količina boja, različitih materijala i tekstura dodatno je istaknuta rasvjetom koja je pomogla i u stvaranju različitih atmosfera. 

“Kod korištenja rasvjete je jako važno da se koristi nekoliko različitih izvora svjetla, gdje vi sa različitim kombinacijama možete ostvariti atmosfere kakve vam trebaju u tom trenutku.

Zato sam koristila naglašavanje određenih kontura sa skrivenom LED rasvjetom, iza nekih elemenata namještaja, koristila sam različite reflektorske tipove na profilima gdje vi sa usmjerenjem možete davati akcente prostoru ili smanjivati taj akcent. U svakom slučaju, difuzna opća rasvjeta u ovom prostoru nije bila tema. Trebalo je postići dramatiku. “, otkriva arhitektica.

Tijekom projektiranja, Sunčica nije tražila stil uređenja, već je stil pronašao nju

“Možemo reći da je ovaj prostor rađen u industrial, u industrijskom stilu uređenja interijera, da ima elemenata brutalizma, brutalizam se očituje u ovoj titravoj površini stropova, zidova i titravoj površini poda koja podsjeća na neku inačicu cementa. I taj brutalizam ima elemente arta.

To su elementi koji se nalaze na zidovima, zovemo ih muralima. 

Radila sam sa fantastičnim akademskim slikarom Darkom Bubankom koji je sa mnom radio niz skica. Mi smo proveli sate u razgovorima kakve bi trebale biti boje na muralima u ovom prostoru, kakve bi trebale biti teme, čime će se baviti art moment na zidovima i onda smo zaključili iz niza skica koje su nastajale u razgovoru da je najbolje tonski se uklopiti u postojeći kolorit, dati neke akcente kao što ovdje vidimo je u žutoj boji, koji daje jedno lijepo osvježenje naspram sive boje i zaključili smo da je jako dobro da idemo u smjeru apstraktnoga. 

Kod apstraktne umjetnosti se ne trudim vidjeti figurativu, mene opčinjava igra boja, mene opčinjava dinamika oblika, ponavljanja nekih elementa, dakle, mene zanima emocija koja vrišti ili govori iz onoga što se nalazi u apstraktnom dijelu. Nije nužno da očitavate iz apstraktnog dijela neku figuru, neki lik ili neki predmet, važno je da se u njega zagledate, da vas dovede u neku meditaciju, da vam potakne određenu vrstu osjećaja.”, zaključila je.

Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić dizajnirali su vinariju koja svojom arhitekturom odražava biodinamički način proizvodnje vina, a za taj su projekt dobili i nekoliko svjetskih nagradi.

Gradnja vinarije u mjestu Donja Reka pored Jastrebarskog počela je iz potrebe za povećanjem prostornih kapaciteta. 

“Bavimo se proizvodnjom pjenušaca, a to zahtjeva dosta velike prostore za odležavanje tih boca jer svaka boca odleži godinu, dvije, tri pa se nakupe i dvije- tri berbe. Uvijek smo znali da želimo da to ovoga izgleda, rekli bi mi “kak spada”, da ima estetsku i funkcionalnu vrijednost.”, navodi vlasnik vinarije, Tomislav Tomac.

Vinarija kao omaž gospodarskim štagljevima

Inspiraciju arhitekti nisu trebali tražiti daleko. Priroda koja okružuju parcelu bila je sasvim dovoljna. 

“To je omaž ovim gospodarskim štagljevima koje možete naći na ovom lokalitetu pa čak i nekoliko kilometara udaljeno od ove vinarije i malo dalje, i ta atmosfera, ali ne samo atmosfera u smislu vizualnosti nego i taj miris. Ta nekakva sinestezija koja vas okružuje kada dođete u taj prostor, je bila nama izuzetno važna i ja se nadam da smo uspjeli to postići. Naravno, napraviti neku našu interpretaciju nekog tog starog štaglja. “, dodaje dipl. ing. arh. Tomislav Ćurković.

Prirodni materijali dio održivog razvoja

Nije slučajnost da su na gotovom objektu vidljivi svi korišteni materijali već je to odraz filozofije proizvodnje prirodnih vina. 

“Željeli smo da svi materijali koje koristimo budu što prirodniji, upravo radi toga da ova naša vinarija sudjeluje u održivom razvoju, da se ona integrira u taj biljni i životinjski svijet koji ju okružuje i tako djeluje pozitivno na biodiverzitet, a hvala Bogu imamo i potok i livadu, imamo i šumu…

A što se tiče same organizacije prostora, ona je napravljena po vertikali i zapravo vi kada se krećete kroz kuću od podruma pa do krovne terase, vi imate niz različitih senzacija upravo zbog promijene materijala koji se događaju kad krećemo odozdola, od betona pa preko jednog kubusa kojeg smo obukli u potpunosti u opeku da bi došla nakon toga jedna drvena kapa i konstrukcija i na kraju najprirodniji materijal koji imamo na kući, a to je slama.”, dodaje.

Opeka korištena na inovativan način

Na prvi pogled, za vinariju biste mogli pomisliti da je drvena građevina, iako je veći dio napravljen od opeke. 

“Ta opeka možda se iz daljine ne doživljava zbog kojih kanelura i nije to onaj doživljaj klasični opeke kakvu mi zapravo koristimo. Mi smo je koristili, ja si to umišljam malo, na jedan inovativan način. Opeku koja je inače skrivena, na koju se obično stavljaju neki slojevi drugi, najčešće žbuka, mi smo ogolili i pokazali u njenom izvornom, industrijskom obliku. “, dodaje Ćurković.

Investitor prati načela biodinamičke poljoprivrede zbog čega nije imao posebne strojarske zahtjeve za svoj podrum. 

“Zahtjevi su bili najviše za manipulaciju kako ćemo se kretat u tom podrumu, gdje će biti bačve, gdje će biti boce na odležavanju i svi drugi dijelovi podruma. Tako da smo to uspjeli posloži na način da nismo nigdje fulali i da naš podrum jako dobro funkcionira i mi smo mogu reći, prezadovoljni.”, ističe Tomac.  

Podrum je povezan sa starim dijelom koji više nije bio dostatan, a otprilike na pola puta između njih nalazi se arhiva kružnog tlocrta i posebne atmosfere, čija vrata odaju dojam ulaska u dobro čuvanu kriptu. 

“Pa to jest kripta, ja bi bio sretan da ljudi kada ulaze u taj prostor osjećaju neku atmosferu tišine, mira, da ima možda nekih sakralnih elemenata od rituala pa nadalje. Ja sam si nekako tako zamišljao, odnosno ne samo ja nego cijeli moj tim, mi koji smo radili na tom projektu smo tako zamišljali taj prostor. “, pojašnjava Ćurković.

Ispod drvene kape ispunjene slamom nalazi se kušaonica, a izlaskom na veliku terasu, dobije se jasan dojam da je građevina u potpunosti uklopljena u svoj okoliš. Iako relativno male površine, oko 600 četvornih metara, mnoge su se struke morale udružiti za savršenu izvedbu. 

“Ovo je mala kuća, znači to je mali projekt, ali zapravo bez vrlo, vrlo jasne i organizirane sheme od projektiranja pa do izvođenja, ne bi to ovo moglo nikad zaživjet. Tako da su svi sudionici od nas projektanata do nadzornih inženjera i na kraju izvođača, bili jako važi i investitora posebno spominjem.”, ističe Ćurković.

Arhitektova zaljubljenost u prirodna vina pridonijela je stvaranju ove impresivne građevine

“Da Tomo nije u svijetu vina i da ne poznaje srž proizvodnje vina, ne bi nikad naš podrum ovako izgledao.

On je pretpostavio da bi filozofija arhitekture ovog podruma trebala biti jednaka kao i filozofija našeg pristupa vinima, to znači da se vina ne zamaskiravaju sa nekim nepotrebnim stvarima, nego se pušta prirodi da iznese tu svoju energiju koju mi onda iz grožđa pretvorimo u tekućinu koju punimo u bocu.

Stvarno je ispalo da je podrum refleksija onoga što mi razmišljamo o vinima. “, zaključio je Tomac.

A bez dobrog investitora, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.