Dr. sc. Helena Alfirević Arbutina, dipl. ing. arh., već je u osnovnoj školi znala da želi biti arhitektica. Kako je tekao njen put od uređivanja vlakova do nagrade za najljepšu kuću u Hrvatskoj, ispričala je našoj urednici. 

Helena, zašto ste izabrali arhitekturu?

U 5. razredu osnovne smo imali na satu likovnog kojeg sam uvijek jako voljela, kao i matematiku, imali smo jednu monografiju o Zagrebu i trebali smo odabrati jednu neku sliku, panoramu Zagreba koju ćemo nacrtat. Ja sam odabrala od Vitića kockicu koja me jako oduševila sa svojim proporcijama, ispred nje su bili nekakvi prekrasni makovi i nacrtala sam tu sliku.

I stalno sam zapravo doživljavala arhitekturu oko sebe, fascinirala me zgrada Vatroslava Lisinskog, koncertna dvorana, znači ta kockica što sam rekla, općenito, zgrade po Vukovarskoj. Vidjela sam da to puno više doživljavam od svojih prijatelja i tad sam već rekla da želim studirat arhitekturu. 

I nakon fakulteta, koji su bili prvi projekti koje ste radili?

To je isto bilo vrlo zanimljivo jer sam uvijek maštala da ću radit nekakve grandiozne projekte, naravno, kao i svi arhitekti, još kao dijete sam se čak urbanistički htjela pozabavit ovim naseljem Brezovica, koji nema puno sadržaja i onda dalje s arhitekturom i onda me zapalo zapravo prvo zaposlenje kao pripravnika u tvornici željezničkih vozila Gredelj na razvijanju interijera vagona koje tad uopće nije imalo tu disciplinu unutar tvornice riješenu. To mi je s jedne strane bio izazov da pokrenem nešto novo, a s druge strane sam se pitala pa ipak se neću bavit, kao pravom arhitekturom. Međutim, našla sam puno zadovoljenja u tom radu jer baš ono, sve sam pokrenula iz temelja, poslije sam oformila i tim. 

Kad sam se godinama bavila tim uređenjem vagona, ja sam paralelno zapravo honorarno radila za neke druge projektantske kuće, arhitekte kao vanjski suradnik, jer sam htjela imat doticaj sa strukom i sa druge strane sam htjela čim prije doći do ovlaštenja, što sam i uspjela. 

Kad sam rodila sina, tad se pokazalo da je zapravo teško bit na tri kolosijeka, odgovoran na svom redovnom poslu, bit vanjski suradnik i super mama i onda sam vidjela da ću morat napravit nekakve odabire. Kako sam kontinuirano radila sa osječkom tvrtkom kao vanjski suradnik još od 2000.-te, onda su mi stalno nudili da prijeđem kod njih i na kraju sam se, krajem 2008 i odlučila na taj potez. Tamo sam baš radila big scale projekte, shopping centre, tvornice, višestambene zgrade.   U to vrijeme sam bila i glavni projektant na IKEA-i. 

Nakon tog super iskustva, na tako jednom velikom projektu sam zapravo shvatila da mene ipak najviše privlači projektirat obiteljske kuće, da je to ono što me nekako iskonski pokrenulo u cijelu tu priču. 

I evo, od 2013. uspješno funkcioniram, tako da, bavim se uglavnom projektiranjem obiteljskih kuća, manjih nekakvih hotela, uglavnom turističkih tih stancija, uređenjem interijera, a po potrebi za te nekakve veće projekte sam i dalje na raspolaganju bivšoj tvrtki. 

Jel bi rekli s obzirom na cijeli taj put i zaista bogato iskustvo, da je projektiranje obiteljskih kuća ispunjenje vaših snova?

Zapravo, da. Jer svaki posao ima neke svoje izazove, ali vjerujte mi da na kraju, mislim sa 50 posto svojih klijenata ostvarim baš ono dobar prijateljski odnos. 

A kakav je vaš osjećaj kad uđete u tu kuću koju ste napravili?

Na kraju, kad je sama kuća gotova i kad usele u nju, nema mi boljeg feedbacka nego kad vidimo koliko su zapravo zadovoljni životom u toj kući i uvijek me pozovu na neku večeru, čak prespavat i tako da to baš bude lijepo iskustvo. 

Bilo je situacija kao recimo sa tom kućom O4 gdje je stvarno sve bilo po projektu i to je bilo ono, wow, to je to i baš sam prezadovoljna i onako, vidite da ste ostavili neki trag, konkretno na toj kući jer dan danas ju obilaze studenti arhitekture u svom studijskom putovanju kao dobar referentni primjer. 

A nažalost, bilo je i primjera gdje se ta arhitektura jer nas opet ne štiti  dovoljno kao struku ni komora ni ministarstvo, na neki način izvitoperila. 

Kuća koju obilaze studenti arhitekture je kuća koja je svojedobno bila proglašena za najljepšu kuću, čime je bila inspirirana?

Kuća O4 u Osijeku je bila zapravo inspirirana sa tri oraha koja su bila na parceli, već su bili velika stabla, ja sam gledala kako bi ih sačuvala.

Sami investitori su isto voljeli te orahe i tu nekakvu poveznicu, tako da sam napravila tlocrt da se ti orasi zapravo sačuvaju, u procesu gradnje su se oni razboljeli pa su investitori bili spremni angažirat stručnjake koji su injektirali, liječili ta stabla i oni dan danas super egzistiraju. Kasnije smo taj motiv primijenili i na samoj fasadi, sa trespa pločama sa uzrocima od oraha i u kući smo u interijeru u kuhinji iskombinirali da opet ima kombinaciju bijele boje i oraha, dakle da nije pretamno i da se to nekako dobro uklopi. I same stepenice koje vode na galeriju, koje je vrlo bitan element te kuće jer gleda na prekrasnu Dravu, su isto tako obloge od oraha napravljene na stubama. 

Osim tog projekta, koje bi projekte izdvojili da su vam nekako ostali kao najdraži ili na koje ste najponosniji? 

Jako volim sad jedan projekt koji bi se tek trebao počet ovog radit u Osijeku, to je isto jedna rekonstrukcija kuće u Osijeku, sad ispadne baš spominjem osječke primjere.

Radim sad jednu rekonstrukciju, isto dobivena je građevinska dozvola u Zagrebu na Zelenjaku, dosta sam ponosna i na tu kuću i tu su jako bili osviješteni investitori, dobro je kad vam dopuste da ih malo educirate, ali ipak trebaju i oni sami ući u cijeli proces sa određenim nivo sviješću da bi to mogli prihvatit. Dobila sam ove godine Big See Award, nagrada je bila uručena u Ljubljani, to su bile tri vile u Ražnju kod Rogoznice. 

Renomirani stručnjak za krajobraznu arhitekturu, Lucas Werft održao je predavanje o transformaciji gradova u održivija i ugodnija mjesta za život kroz urbane vrtove. Ako niste imali priliku sudjelovati, evo sažetka.

Manjak zelenih površina u gradovima predstavlja sve veći izazov za suvremeno društvo. Osim na biološku raznolikost, značajno utječe i na kvalitetu života građana. Predavanje Održiva Ura bilo je posvećeno upravo rješavanju tog problema, odnosno načinima da se priroda ponovno poveže s urbanim sredinama.

“Kada smo promišljali o programu, kada smo ga pokrenuli, onda smo zapravo shvatili da jako puno se danas priča o održivosti, a da je to za puno ljudi jako apstraktno i da su te teme jako trendi, ali udaljene od normalnih ljudi. Ono što smo mi htjeli kroz ciklus predavanja to zapravo približiti nekim razumljivim jezikom, da se bavimo održivosti, ali na način da ta predavanja i naše prezentacije može pratiti svatko, nevažno iz kojeg backgrounda dolazi.

Ovo ljeto kada je 60 dana u kontinuitetu bilo strahovito vruće i nije bilo uopće kiše, shvatili smo onda i osvijestili smo na vlastitoj koži da je postalo neizdrživo. Da su istovremeno u Njemačkoj strahovite kiše pa u tom trenutku nam dolazi predavač iz Njemačke. Kod nas je 60 dana vruće, a kod njih su velike poplave i veliki problemi s tim. I shvatili smo zapravo da treba otvoriti javni diskurs i treba pričati o tome kako mi u našim gradovima možemo u budućnosti poboljšati uvjete za život.”, navodi Romana Ilić, voditeljica projekta.

Povratak prirode u gradove

A tajna svjetlije budućnosti krije se u implementaciji urbanih vrtova. Nagrađivani njemački krajobrazni arhitekt, Lucas Werft, na predavanju je govorio o važnosti vraćanja prirode u gradove.

“Mislim da se više radi o povratku prirode u naše urbane krajeve i u principu vraćanju prirodnih procesa u naše gradove. To je ono što čovjek i kao društvo, i kao urbanist u principu zanemaruje. Izgradnju kuća, cesta asfaltiranih, vodo-nepropusnih površina poglavito. Mi svoj najbitniji resurs, vodu bacamo u kanalizaciju umjesto da ga čuvamo u zemlji. Pa ako bi jedan benefit bio za istaknuti onda je to čuvanje vode tamo gdje bi ona trebala biti i imati mjesto, a to je u zemlji, ne u kanalizaciji.”, pojasnio je Lucas Werft, krajobrazni arhitekt.

Ovaj pristup urbanom dizajnu utemelji se na ideji povezivanja energetske učinkovitosti i kreativnosti.

Urbana poljoprivreda u gradskim vrtovima sve popularnija – evo što se u njima najčešće uzgaja

“Koji bi bili ključni elementu tog stajališta? U principu energetska efikasnost, da budemo inspirirani prirodom, da se sa što manje uložene energije i vremena napravimo što je bolji mogući rezultat. A to se odnosi i na materijale koje koristimo i na način na koji ih koristimo, ali prije svega ideje pomoću kojih nam ti materijali upravo pomažu da provedemo svoje ideje.

Po mom mišljenju je to doslovce kao nekakav portal unutar grada koji spaja ponovno te prirodne procese od kojih smo prekinuti kroz evoluciju gradova, gradnju, čovjeka kao takvog itd.”, dodaje Werft.

Održiva urbanizacija

Pametnim korištenjem prirodnih resursa, i manje razvijeni gradovi dobivaju priliku stvoriti održivu urbanizaciju, onu koja se ne oslanja na skupocjena rješenja.

“Razvijeni gradovi koji imaju možda i sluha i financija, a možda i vremena su ujedno i oni gradovi koji su najviše izgrađeni pa samim time zahtijevaju još više energetskih, financijskih, vremenskih resursa da bi postigli efekt koji bi eventualno kompenzirao efekt same izgrađenosti. A s druge strane gdje imamo gradove koji su slabo razvijeni, imamo priliku sačuvati ono zelenilo koje već postoji i u principu strateškim planiranjem voditi brigu o tome da takve kvalitetne površine ne uništavamo pa samim time ono što gradovi poput New Yorka, Hamburga i slično moraju ulagati ogromne resurse da bi uveli zelene površine. Mi u našim krajevima slabo razvijenim već to imamo, imamo besplatno, jedino što trebamo napraviti je prekinuti to uništavanje tog besplatnog, a najbitnijeg resursa – to je priroda.”, ističe.

6 iznenađujućih razloga zašto bi svatko trebao posaditi stablo ispred kuće

Savjesno čuvanje prirodnih resursa pretvoriti će zelene površine u saveznike u osiguravanju kvalitetnijeg načina života.

“Ako pazimo na to da očuvamo ono što je postojeće, onda već radimo jedan značajan zahvat u pogledu na to da čuvamo energiju. U principu što više energije zahtijevamo da bismo nešto napravili to smo manje efikasni. Pa ako čuvamo tu prirodu, ako se brinemo da vodu ne odvodimo u kanalizaciju nego u te zelene površine i da njih koristimo poput spužvi, mislim da bi to mogao biti lijepi temelj za izgradnju gradova budućnosti. Znači doticaj sa zemljom, ne s betonom, doticaj s prirodom.“, zaključio je Werft.

Uz samo malo predanosti, budućim bismo generacijama mogli ostaviti bolji svijet, onaj u kojem je priroda dio svakodnevice, čak i u urbanim te napučenim sredinama.