Za Sandru Meštrović, dipl. ing. arh., i dizajnericu interijera kažu da je vizionarka čiji dizajn priča posebnu priču. Što nije niti čudno jer studij scenografije koji je, između ostalog, završila, pomaže joj kreirati različite scene u interijeru i ostaviti posjetitelje bez daha…

Sandra, kako je arhitektura pronašla put u vaš život?

Pa mislim da sam s njom rođena. Jer nekako već kao dijete sam pokazivala sklonosti prema likovnom izričaju i oblikovanju i mislim da je arhitektura pronašla mene jer sam već u petom osnovne znala da ću ja biti arhitektica i da ću raditi ljudima kuće i domove.

Sandra Meštrović

Arhitekturu ste diplomirali u Zagrebu, studij ste nastavili u Firenci, a zatim u Milanu

Tako je. U Firencu sam zapravo došla po neko novo radno iskustvo i krenulo je ta profesionalna karijera u Firenci i zbog dozvole boravka sam odlučila upisati likovnu akademiju.

Svakako oduvijek sam željela upisat likovnu akademiju barem jednu godinu da se malo oslobodim tih okova u koje nas studij arhitekture ipak smješta. I na kraj, ne samo da sam upisala nego sam uz rad i završila sve četiri godine i to s izvrsnim rezultatima, moram se pohvalit.

Koliko je taj studij scenografije zapravo utjecao na vas kasnije i na vaš dizajn interijera?

Pa jako puno. Najviše na razmišljanje o svjetlu. Jer kroz, u scenografiji je svjetlo važno, a i zapravo svi prostori u kojima boravimo i privatni i poslovni, imaju više dnevnih scenografija, noćnih, večernjih i dosta na tome radim kao ugođaj ali isto tako i kao oblikovanje prostora. Svjetlo jako puno može oblikovat prostor. Tako da onda u svojim projektima, ne samo da se bavim opremanjem namještaja, nego sa tim svjetlom, baš idem onako do kraja, svaku lampu pomno odaberem, iako se kod mene lampe baš puno ni ne vide, više se vidi svjetlo. I što radi.

Što ste donijeli iz Italije sa sobom, iz tog radnog iskustva u Italiji u Zagreb?

Sad bi prvo rekla način života i spajanje ono ugodnog i korisnog, šta Talijani odlično rade, to mi prvo pada na pamet, ali da i u poslu isto tako, pokušavam cijelo vrijeme spojit to ugodno i korisno, uživat u procesu, radujem se svemu, radujem se svakoj fazi, a mislim da sam u Italiji jezik koji sam govorila koji je taj nekakav profinjeni, da sam ga tamo onako naučila perfektno, mislim na jezik u arhitekturi u interijerima specijalno.

I ta visoka moda, koja je stvarno vrlo specifična za Italiju i da ste se našli u središtu te mode, kakav je to zapravo bio osjećaj, pogotovo za jednu mladu ženu?

Meni je to bila onako najviša stepenica u interijerima za ono što sam ja još htjela naučiti i savladat. Visoka moda traži, ima određena pravila, izlaganje jako malo komada odjeće na policama tako da taj dizajn interijera tu stvarno dolazi do vrhunskog izražaja. Uz to rasvjeta mora biti savršena, točno pozicije na kojima se postavlja rasvjeta, da ne radite sjenu, da je dobro osvjetljeno, da u garderobi gdje će vam biti svjetlo, da se ne predomislite kad nešto probate i tako ima puno tih štoseva sitnih i to je jednostavno meni postao moj jezik, više o tome ne razmišljam nego jednostavno znam kako ću neke stvari raditi, to je velika škola.

Kad sami sebi uređujete nešto, kako to izgleda, koliko se to razlikuje?

To je najteže. Zato što je moj budžet u pitanju. A kriteriji su mi visoki ali budžet ne prati moje kriterije tako da tu sam baš na mukama. Evo sad sam imala situaciju da sam pokušavala napravit nešto kao ekonomično, ali sam zaključila da ja to neću moći gledat i onda sam sve mijenjala tako da sam napravila dupli trošak. Dobra škola, neću više tako.

Što je najveća inspiracija u vašem životu?

Trenutačno moja kćer. Ali, oduvijek je bila moja obitelj, otok Drvenik Veli, zajednička ljeta i slobodni trenutci na Drveniku i djedovina neka tamo koja je potpuno odvojena od civilizacije, malo robinzonska i to mi je moj zen.

Čisto more i taj poseban miris zraka na Drveniku. Da, da, i zvukovi i na proljeće miris cvijeta naranče, pa cvjetovi kad procvjetaju mendule pa kad su onako cijela stabla ta, ljeto opet ima druge svoje, samo cvrčke čuješ ali toliko da ih više ne čuješ, onda ta noć, dočekaš noć sa onom tišinom, gledaš zvjezdano nebo kakvog ovdje nema tako da to su meni neke moje onako zvijezde vodilje.

Vide li se te zvijezde vodilje u vašim interijerima?

Ja vjerujem da se vide. Jer to bi ja svakom htjela priuštit.

Jako mi se sviđa energija kojom vi zapravo pristupate svojim interijerima i sve one interijere koje ste vi radili, koje znam, svi baš odišu nekom posebnošću, što to zapravo unosite u prostor?

Mislim da jesam vizionar, kako većina i kaže za mene i ta strast nekako prema tom da to ispadne stvarno tako dobro kao što ja to vidim odmah u glavi i s tim valjda zarazim često i cijeli tim i same izvođače, nikom na početku nije jasno šta rade i nekad mi kažu, e mislio sam da si ovaj put pogriješila, ali na kraju, sad mi je tek jasno, uvijek ono do kraja treba doći da vide da je to kao dio neke cjeline i da ima svoju priču. Sve mora imati svoju priču.

Postoji li neki projekt koji niste radili, a da bi ga baš voljeli raditi?

Pa zapravo, svjetionik mi je uvijek bio pojam. Radila sam jedan workshop na temu baš sa Talijanima u Hrvatskoj u Splitu smo ga organizirali, na temu svjetionik kao oaza za bijeg od buke, od civilizacije, ne za bijeg stalni bijeg, nego bijeg u smislu da to je ono što meni moj Drvenik služi, da tamo dođem i uvijek posložim kockice na tvorničke postavke, da me ništa u životu ne može izbacit iz takta, promijenit, da znam tko sam i to se svaki put tamo složi. Mislim da svak treba tako neki svjetionik.

Intervju vodila: Jasmina Franjić