Zoran Zidarić renomirani je zagrebački arhitekt koji potječe iz umjetničke obitelji, što je utjecalo na njegovo životno usmjerenje, a u intervjuu otkriva kako je počeo raditi i koji su mu najveći izazovi.

Gospodine Zidarić, zašto arhitektura?

Volio sam crtat i volio sam graditi neke kućice kao dijete i onda mi je dida uvijek govorio da ću biti arhitekt i to mi je valjda ostalo tako. Sticajem okolnosti sam završio MIOC , a taj neki miks matematike i umjetnosti koja me oduvijek zanimala na kraju je zapravo najsličnije arhitekturi, recimo.

Kad ste počeli radit, prvo ste radili interijere, zar ne?

Tih prvih 4, 5, godina nekog realnog staža su obilježili interijeri, sticajem okolnosti u kojima sam se ja nalazio tada, znači krajem 80tih, početkom 90tih se raspadaju veliki uredi, otvara hrpa malih, ja sam tek počeo funkcionirat 1987. i jedino što sam mogao dobit je takav mali posao, što je meni bilo super.

Tek krajem 1991. ta Dva arhitekta počinju funkcionirat, taman paralelno sa cijelom situacijom u zemlji, uzbunama i svim čudima, s nekim malim biroom, a sretna okolnost je bila što zapravo mi nismo baš imali posla, nismo imali nikoga tko bi nam nabavio neki posao, ali za prvi posao već koji smo napravili, dobili smo nagradu za najbolji interijer 1992., pa smo dobili 1993., pa 1994., tako da je to dalo krila i bavili smo se dosta dugo interijerima, ali sad možda zadnjih 5, 10 godina sve manje. Kad ih napraviš jako puno onda te automatski stalno netko i dalje zove za taj posao, kako se na tržištu pojavilo užasno puno interijerista, na neki način smo to prestali radit.

Nakon interijera su došle stambene kuće pa zgrade…

Mi smo napravili, ja sam to čak negdje i evidentirao, 17 različitih projekata dogradnje, nadogradnje i kućica i kuća u tom periodu i niti jedna nam se nije realizirala. Iz razno raznih okolnosti, tako da tek negdje 1998., kada se prve kuće počinju raditi.

Trebalo nam je jako dugo da postignemo nešto da će to sad već biti arhitektonski zanimljivo i priznato i to tek kad smo dobili prvu kuću ozbiljnu i drugačiju gdje je investitor bio mlađa osoba u struci. To je jedna kuća na Perjavici, ona je u fasadnoj otpadnoj cigli, taj neki presedan di smo mogli radit neke atrije, neke uvučene prostore, neke međuprostore između vanjske opne i unutrašnje jer su to bili i neki zadatci i to je neki početak ozbiljnijih projekata na kućama jer do tad zapravo nismo imali priliku. Jednostavno, takve su još godine bile.

Upoznajte arhitekticu Sandru Meštrović, zaljubljenicu u visoku modu i interijere

Sad je tu neki miks u radu, mogu reći da su jedan dio obiteljske kuće, jedan dio stambene zgrade koje su jako bitne jer je taj posao bitan za poslovanje firme i jedan dio su posebni projekti. Trenutno se radi na dva projekta vinarija, jedan je dobio građevinsku dozvolu, sad će se početi izvoditi, jedan je na građevinskoj dozvoli i one nude nešto što je bliže obiteljskoj kući, to jest daje ti više kreativnosti, mogućosti da se izraziš, zato što je to neki tehnološki proces koji ne treba imat prozor, a možda treba, ali ne mora bit tamo gdje stanar želi, šalim se, ali razumijete što želim reći. Tako da to je nešto što ti daje u startu bolju poziciju.

Kakav je osjećaj poslije kad je projekt realiziran i kad je zaista sve onako kako ste htjeli?

Znam se ugodno iznenadit, što mi je super, a zna mi bit krivo, zato što možda mislim da je nešto trebalo biti drugačije, ali evo nikako nismo bili do kraja sigurni da je to ovako ili onako kroz neku interakciju s klijentom, jer kažem vam, to ode koji put u nekom smjeru ipak je to kuća njihova. Oni će živjeti u njoj, ja njima ne namećem te stvari, ali onda dođe do tih promjena, a svaki projekt ima promjena, nema šanse da netko nešto ne promjeni.

Je li dođu klijenti i kažu – bili ste u pravu, ipak smo trebali radit po vašem?

Da, baš nedavno se to desilo. Gospođa je na kraju rekla kako bi sad sve poslušala, a tri godine nije slušala nego smo stalno morali iči kontra u jednom, drugom, trećem smjeru dok nismo dovoršili. Ali čujte, netko se prepusti, netko ne.

U mjestu Feričanci nalazi se kurija Mihalović. Obitelj Mihalović sagradila ju je krajem 16. stoljeća nakon čega je nekoliko puta obnavljana. Krajem 19. stoljeća, kurija je prodana i više je puta mijenjala funkciju.

Suautorica projekta obnove kurije, Kata Marunica dipl. ing. arh., ističe da zgradu koju vidimo danas teško može podsjećati na onu zgradu koju smo tada vidjeli jer je bila pregrađivana jako puno puta. U toj zgradi je bila i škola i stanovi pa su ustvari brojni stanovnici Feričanaca povezani s njom.

Krajem 2000-tih godina današnji vlasnik ulazi u posjed građevine, a 9 godina kasnije rade se prve konceptualne skice.

“Zahtjevi investitora su bili vrlo fleksibilni i s nama arhitektima, projektantima su razvijali koncept jer je moralo sav sadržaj koji je sad heritage hotel on je trebao biti dobro promišljen tako da se zadrže glavne povijesne strukture i glavna osnovica same kurije, a opet da uspijemo na neki način staviti sve planirane sadržaje kako bi ona zaživjela u punom smislu.”, navodi Marunica.

Kata Marunica dipl. ing. arh.

Obnova je bila pod stalnim nadzorom konzervatora, koji su postojeći elaborat nadopunjavali novim saznanjima. Ključno je bilo pokušati sačuvati prednje pročelje i ulično pročelje u izvornom obliku. Uz zajednički odabir boja, definirale su se točno profilacije na pročelju, prozori su svi također napravljeni faksimilski. U interijeru su se, kako je bila dosta destruirana sama kuća, zadržali su se nekakvi osnovni elementi velikog značaja.

“Tako da imamo freske na zidovima, specijalne interzirane parkete, imamo neke dijelove kovanih ograda koje smo posebno restaurirali, a ono što možda najveća stvar osim možda same građevine, je to da smo uspjeli povratiti zapravo i elemente biljara u samu kuriju. Dakle, vlasnik je uspio doći u kontakt sa potomcima obitelji Mihalović i u jednom stanu na gornjem gradu u Zagrebu, čuvao se gotovo, neću reći kompletan, ali veliki dio inventara koji je nekoć bio ovdje, tako da sve ove slike koje vidimo okolo i antikne dijelove namještaja oni su zaista originalni namještaj koji je ovdje bio.”, ističe arhitektica.

Glavna zgrada očišćena je od starih struktura i afirmirani su saloni, a tavan koji u povijesti nije bio korišten prostor, pretvoren je u apartman s impresivnom građom i novim konzolama.

To je bio jedan tavan, opet s prekrasnom visinom, prekrasnim gredama. U startu je bila ideja da se sve, sva stara građa zadrži, ali naravno sa detaljnom inspekcijom neke grede su se morale zamijenit s lameliranim suvremenim sustavima te su ugrađene smo konzole koje strše van iz krova, građene od čelika.

“To je sve prošlo jedan žestok statički proračun gdje isto moram pohvalit kolegu Bagalića koji je projektirao cijeli sustav. Htjeli smo isto u dogovoru s restauratorima, smjeli smo intervenirati malo intenzivnije na dvorišnu stranu projekta, cijele građevine i tu smo zapravo odlučili napraviti velike otvore prema bivšem povijesnom perivoju koje bi to potkrovlje učinilo drugačijim stambenim potkrovljem. Bilo nam je tu izrazito važno da napravimo jasnu distinkciju između tih novih elemenata i stare zgrade tako da nitko tko dođe ovdje ne može se zabuniti je li to nastalo krajem 18. stoljeća ili početkom 21. stoljeća. “. nastavlja sugovornica.

Najteži zadatak bio je napraviti garažu i bazen, a ne narušiti povijesnu vizuru. Arhitekti su tu posegnuli za idejom smještanja novih velikih struktura ispod zemlje.

“Bazenska zgrada je nešto što nije trebalo biti vidljivo ali opet smo htjeli da bude na neki način vidljivo i da komplementira zapravo zgradi, tako da je ona nastala iz više iteracija i na kraju je nastala doslovno kao, evo kolega Filip Vidović i Nenad Ravnić koji su sa mnom najviše radili na projektu, doslovno je nastala kao ugriz u terenu kao da ga je netko malo izdignuo, tako da kad se sagledava bivši perivoj, današnji vrt, ona se minimalno vidi, a opet kada se prilazi, onda nekako se otvori prema prizoru što je posebno interesantno tijekom večernjih sati kada se vidi ta nekakva natruha svjetlosti koja se događa unutra.”, zaključila je Marunica.

Spavaće sobe kao parafraza baldahina, rasvjeta koja naglašava oblike i zanimljivi antikni detalji stvaraju neopisiv povijesni osjećaj.

Više fotografija pogledajte u galeriji: